•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Alexander Sokurov – Intervju

(Pobednik ovogodišnje Venecije, o „Alexandri“ i „Russian Ark“ prvom filmu u istoriji kinematografije snimljenom u jednom kadru od 90 minuta)

„Alexandra“ je o ratu bez rata u njemu...

AS: Za mene priča nije o trenutnom već o trajnom. Nije o sadašnjoj Rusiji, njenoj politici, njenoj vojsci, već o večnom životu u Rusiji. Rat je uvek užasna stvar. Jeste film o ratu, bez rata u njemu. Vojne operacije su pomerene izvan okvira filma. Ne volim ratne filmove. Bilo mi je dovoljno što sam jednom bio u njemu i lično ga osetio, da bi samo video sve te spektakularne naade, živopisne eksplozije, tela koja lete na usporenim snimcima, sve što se povezuje sa konceptom „vulgarnog“ i „izveštačenog“ na filmu. Nema poezije u ratu, nema lepote, i nikada ne bi smeo da se snimi poetski: to je strava i užas koja ne može da se opiše, ljudska degradacija koja ne može da se izrazi. A da bi shvatili to, dovoljno je da samo jednom budete u tim okolnostima. „Alexandra“ je bio radni naslov, ali oba producenta, ruski i francuski, zatražili su da ostane takav. Univerzalno je ime. Ime vodi jednostavnom putanjom, direktno u sam lik.

Sadašnje vreme...

Ono što mi zovemo savremenim je relativna stvar. Vreme kada smo ga snimili (2008) već je u odnosu na danas prošlost. Pokušali smo da formulišemo sukobe koji su bili, jesu i biće. Neki oblik stalne sadašnjosti. Ja sam sin vojnog lica, živeo sam u barakama i za mene nema u njima modernosti, ničega egzotičnog. Naš film može se učiniti modernim nekome sa uzvišenim društvenim osećajem, ali u „Alexandri“ nema zeitgeista. Nema ni jedne reči tamo koja isto ne bi zvučala i pre 40 godina. I nisam siguran da će se za budućih 40 godina išta promeniti. U ovom filmu pričali smo o konstanti, i ne samo o ruskoj konstanti. Junakinja je mogla da bude Amerikanka koja je došla da vidi svog unuka u Iraku, ili Engleskinja koja je otišla da poseti unuka u Avganistanu. Znam ja koliko je užasnu cenu platila Čečenija za svoj mir. Znam za brojne zločine i da rat otvrdne ljude. Ali rat je završen i moramo se vratiti jedno drugome i obostranom poštovanju žrtava koje smo podneli. Naš film je izmišljeno delo, nije politički čin. U filmu, tražimo način da spojimo ljude zajedno.

Njen glas, njeno lice fasciniralo me je još dok sam bio mali...

Prvi put sam je čuo u školi. Glas je bio izuzetan. Kasnije sam video odlomak iz opere Dmitrija Šostokoviča „Katarina Izmajlova“ na televiziji, kada sam joj prvi put video lice. I bilo je izuzetno lice. U Galini Vishnevskayi pronašao sam ono što nisam ni u kome: predivnu osobu, potpuno smirenu i sa jedinstvenim glasom. I kada sam studirao istoriju, saznao sam za opoziciju Mstislava Rostropoviča i Galine Vishevskaye sovjetskoj vlasti, što je na mene ostavilo tako snažan i monolitski značaj. Znam da sam o njoj razmišljao mnogo puta, ali nisam mogao da slutim da će nas sudbina spojiti zajedno. Nekoliko puta pozivan sam da režiram opere, ali sam odbijao. Jednog dana zazvonio mi je telefon, i vrlo poznat puški glas mi je rekao, „Zdravo, ja sam Slava, i trebalo bi da popirčamo.“ Odmah sam prepoznao glas Mstislava Rostropoviča. Došao je u Petersburg, i predložio da zajedno postavimo operu. I onda je Galina Pavlovna ušla, i ja sam je video. O tog trenutka sam shvatio: to je to, sve što nosim unutar sebe će oživeti. Jednog jutra su detalji ideje ovog filma počeli da nalaze svoj izlaz. To je morao da bude film sa njom i njoj posvećen. Nazvao sam je u Parizu i ispričao joj o priči koja mi je nadošla. Sećam se njene tišine i zatim prvih reči: „Naravno da ćemo ga sigurno uraditi.“ Kada je pročitala scenario, samo jednu stvar je pitala: „Mogu li ja stvarno ovo da uradim?“

Veličina njene ličnosti je ogromna...

Došao sam da gledam Vishnevskayu u Moskvi, i slušali smo zapise Shalyapina, gledali filmove sa Annom Magnani, i analizirali ih. Pokušavali smo da shvatimo kako na ekranu nije lepa i kako je njena nelepota prelepa. Vrlo je ozbiljno radila i veoma produktivno: Osećao sam kako se menja. Bez ponosa, bez umišljenosti. Savršeno je shvatila da će morati da prođe čin transformacije što može da uradi jedan u hiljadu glumaca. Vishnevskaya je apsolutni izuzetak. Jedan ili dva snimka sa njom bila bi sasvim dovoljna. Prihvatala je šta sam tražio od nje i pre nego sam potražio. Njena prirodnost, potpuna usredsređenost, njene veoma precizne reakcije na fizičke aktivnosti, njen briljantan rad sa parnerima. Ona je umetnica takvih veština koja ne samo da može da iznese svoj zadatak, već da inspiriše i parnera. Nikada nisam video takvu koncentraciju i integritet. Ako bi došlo do pauze u toku snimanja, ne bi pričala ni sa kim: stavila bi slušalice i slušala muziku. Imala je želju da zadrži svoj lik koji je razvila, i želju da ga ne rasipa. Veličina njene ličnosti je giganska. Bio je izazov mnogima da se naviknu na nju, i da pokušaju da joj dorastu.

Snimanje se odvijalo u izuzetno teškim okolnostima...

Što je zadatak više naklonjen umetnosti, tim je potrebnija iskrenost. Proteklih godina svi koji su snimali film o Čečeniji snimali su ga u okolini Kabardino-Balkarie. Ali mi smo snimili naš u Čečeniji: tamo je sasvim drugačiji vazduh. Snimanje je bilo nabijeno – Grozny, blizu Groznya, i u Kankali, gde su ruske trupe bile stacionirane. 28 dana je trajalo snimanje pod ekstremnim uslovima. Morao sam da odem tamo: tamo je stvaran vazduh, stvarni ljudi, stvarna napetost je tamo. Na kraju, film je neponovljeni deo života. Ne mogu da potrošim svoj život na prerađivanje verzija. Da bi govorio o časti i ponosu o čemu govorimo ovde, morali smo da prođemo kroz osećaj rizika. Putovali smo do scena snimanja u blindiranim vozilima, imali smo pratnju. Na kraju, bilo je stalnih eksplozija, napada, putevi su bili minirani. Galina Vishnevskaya živela je u bunkeru, i sa njom smo se kretali odvojeno. Menjali smo brojeve na tablicama, automobile, puteve, sve je bilo šifrovano. Ponekada bi izašli iz auta, imali samo sedam minuta za snimanje i odmah se vraćali nazad. Snimali smo tamo gde ljudi stvarno izdržavaju svoj vojni rok, gde spavaju, jedu i žive. Ta atmosfera nam je pomogla da nešto izbalansiramo, da vidimo tačnije i jasnije.

Iz intervjua sa Galinom Vishnevskayom

Nisam mogla da odbijem ovu ulogu...

Sokurov je jednostavno rekao da je jako važno sada napraviti film o Čečeniji. Bez ikakvih kadrova ratovanja, bez bombardovanja i pucanja, da bi se shvatilo, da bi se urazumili. Takođe je insistirao da je video lik junakinje u meni... Ništa nije otvoreno direktno u ovom filmu, nema moralisanja. Jednostavno je preuzet iz stvarnosti, film prenet iz stvarnosti – tri dana u Groznyi, baka posećuje unuka, dvadesetsedmogodišnjeg kapetana koji je poslat u Čečeniju. Raznovrsne situacije, susreti, razgovori. Dijalozi nisu dugi, apsolutno ništa nije posebno građeno, sve je u stvarnom okruženju... Postoji, čak, i epizoda gde je penjem na tenk. Junacima nije mesto u ovom filmu. Nagovešteno je da je ta starija žena možda bila nekada učiteljica, žena vojnog lica, a sada joj je unuk, takođe, vojnik. Ona je samo Ruskinja, i čitava situacija je posmatrana njenim očima. Najteža stvar je bila sići sa tenka. I ne mislim samo bukvalno. Sići sa tenka u pitom život – to je najteža stvar za sve danas u Čečeniji.

AT: (U vezi „Russian Ark“ – prvog filma snimljenog iz jednog kadra) Kada ste dobili ideju da snimiti film iz jednog kadra?

AS: Umetnost kinematografije se razvijala zajedno sa umetnošću montaže – što je, zapravo, umetnost rezanja, umetnost noža. Ipak, mnogi režiseri su tragali za nastavljanjem slika, na primer, Alexander Dovzhenko. Po mom mišljenju, njegovo iskustvo je imalo uticaja na Andreya Tarkovskog. Pre 15 godina sam razmišljao o svakom detalju filma, koji bi mogao da se snimi u jednom kadru. Ali nije bilo tehničkih mogućnosti koje bi mi kvalitetno omogućile rad u tom trenutku. Digitalna kamera pružila mi je tu šansu. Miran, izjedna snimak u srednjem kadru – nije bio cilj, niti umetnički zadatak.

AT: Znači, prvo je došla ideja, zatim tehnička sredstva...

AS: Sasvim sigurno.

AT: Šta je onda umetnički zadatak? Da li ste ga videli kao dekonstrukciju stadijuma Ruske istorije ujedinjene u jednom kadru?

AS: To su samo moji emotivni utisci: osećanja čoveka, odgajanog na određenim kulturološkim tradicijama – podsećanja na Vreme, na istorijske likove.

AT: Zanima me kako je živeti unutar umetničkog dela – muzej Hermitaž je gigant arhitekture – istorijska rezidencije Rusije.

AS: Ja vidim Vreme u celosti – ono stalno traje. Morao sam da budem unutar njega, morao sam da postanem integralni deo umetničkog prostora. Bez krupnih kadrova – samo jedna panorama. Nisam ja sposoban da stvaram revolucije (čak, to mi nije ni u prirodi). Ali sasvim sigurno više volim evoluciju.

Umetnost je već stvorena – zapravo, stvorena je odavno. Svaki umetnik bira svoj način i svoj cilj. Ja lično nemam prava na čist eksperiment: nisam milioner. Snimam svoje filmove od državnog novca ili od ljudi, onihn koji veruju u mene. „Russian Ark“ je potpuno akademsko delo umetnosti. Bio je dobro osmišljen, isplaniran odavno, ali je oživeo pod izuzetno teškim okolnostima. Tako da samo jako daleko od svega što smo planirali da ostvarimo.

AT: Šta ste morali i žrtvujete i zašto?

AS: Kao prvo, imali smo problem sa slikom. Kamerman mi je bio predložen. Za njega, predpostavljam da sam bio vanzemaljski problem kao reditelj. Umetnički zadaci koje sam mu zadavao bili su previše neobični za nega. Mogao da je da izdrži fizički deo posla ali najvažnija strana – umetnička – nije bila njegova. Da smo snimali Olimpijske igre, našao bi se na pravom mestu. Bez obzira koliko smo novca potrošili na sliku samo smo trećinu uspeli da ostvarimo u umetničkom pogledu. Pogrešio sam što sam doneo odluku da ton snimim u Nemačkoj. Nije bilo razloga za to, mnogo bolje smo mogli u Rusiji, u Lenfilm studiju, ali bila je to politička odluka nemačkih producenata, što je dovelo do određenih kompromisa umetničke prirode.

Nedostatak para doveo je do prekrajanja scenarija. 4000 likova sam imao u prvom, kasnije sam smanjio upola. Na kraju, samo 1000 ljudi je igralo u filmu. Da nije bilo upravnika Hermitaža, Mihajla Pjotrovskog i njegovog dubokog poverenja u nas, ne bi smo mogli da snimimo ovaj film. Umetnički film nije po tome kakav je snimljen – već kako je komponiran.

Filmovi:

  • The Lonely Voice of Man (Одинокий голос человека, 1978–1987)
  • The Degraded (Разжалованный, 1980)
  • Mournful Unconcern (Скорбное бесчувствие, 1983–1987)
  • Empire (Ампир, 1986)
  • Days of Eclipse (Дни затмения, 1988)
  • Save and Protect (Спаси и сохрани, 1989)
  • The Second Circle (Круг второй, 1990)
  • Stone (Камень, 1992)
  • Whispering Pages (Тихие страницы, 1993)
  • Mother and Son (Мать и сын, 1997)
  • Moloch (Молох, 1999)
  • Taurus (Телец, 2000)
  • Russian Ark (Русский ковчег, 2002)
  • Father and Son (Отец и сын, 2003)
  • The Sun (Солнце, 2004)
  • Alexandra (Александра, 2007)
  • Faust (Фауст, 2011)
  • Two Brothers and a Sister (TBC)

Dokumentarci:

  • Maria (Peasant Elegy) (1978–1988)
  • Sonata for Hitler (1979–1989)
  • Sonata for Viola. Dmitri Shostakovitch (1981)
  • And Nothing More (1982–1987)
  • Evening Sacrifice (1984–1987)
  • Patience of Labour (1985–1987)
  • Elegy (1986)
  • Moscow Elegy (1986–1988)
  • Petersburg Elegy (1990)
  • Soviet Elegy (1990)
  • To The Events In Transcaucasia (1990)
  • A Simple Elegy (1990)
  • A Retrospection of Leningrad (1957–1990) (1990)
  • An Example of Intonation (1991)
  • Elegy from Russia (1992)
  • Soldier's Dream (1995)
  • Spiritual Voices (1995)
  • Oriental Elegy (1996)
  • Hubert Robert. A Fortunate Life (1996)
  • A Humble Life (1997)
  • The St. Petersburg Diary: Inauguration of a monument to Dostoevsky (1997)
  • The St. Petersburg Diary: Kosintsev's Flat (1998)
  • Confession (1998)
  • The Dialogues with Solzhenitsyn (1998)
  • dolce… (1999)
  • Elegy of a Voyage (2001)
  • The St. Petersburg Diary: Mozart. Requiem (2004)
  • Elegy of a life: Rostropovich, Vishnevskaya (2006)
Podeli:



Preporucujemo

Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...