•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Iranska kinematografija

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina Iran je postao centar svetske kinematografije. Pionir u tom pokušaju bio je poeta i filmski stvaralac Farough Farrokhzad koji je preminuo 1967, da bi ga nastavio Daryush Mehrjui, sa filmom The Cow (1970), koji je tih godina krenuo da finansira i stvara filmove o mladim ljudima. Pored njega pojavio se i Abbas Kairostami, rođen u Teheranu 1940, koji je započeo karijeru sa kratkim filmovima finansiranim od strane Kunana (Institut za Intelektualni Razvoj Dece i Omladine). Jedan od prvih pokazatelja njegove veličine i budućeg pečata bio je skroman rad o dečaku Ahmadu koji greškom sa sobom odnosi udžbenik i svesku svoga druga Nematzadeha. Ahmad zna, a i mi zajedno sa njim jer smo svedočili sceni, da će njegov drug biti izbačen iz škole ukoliko ne donese domaći zadatak sutra, tako da se dečak upušta u potragu za kućom Nematzadeha ne bi li mu vratio svesku i knjigu.

Jasno je iz sadržaja da je „Doost Kojast/Where is my Friend’s House?“ (1987) o poštenju upornog dečaka. Ovakav pristup obeležiće Kairostamija tokom njegove dalje karijere. Zajedno sa jednostavnošću priče u njegovim filmovima, stavljao je obično neke banalne stvare u prvi plan – kao pomenuta greška sa udžbenikom – a priče bi bile ispričane strpljivim, neužurbanim manirom, bez ikakvih pokušaja da se stvori strah, panika ili uznemirenost kod gledaoca; moralni i emotivni klišei bili bi izbačeni, tako da, na primer, u filmu „Where is My Friend’s House?“, Ahmad ni jednog trenutka nije simpatičan, niti sladak dečkić, po navici iz američkih filmova, čak je često jako tvrdoglav; a njegova logika učestalo predstavlja osnovnu poentu i ugao gledanja filma. Još značajnije od toga, individualne scene žude za onom vrstom originalnošću tona pesnika koje je Kairostami čitao kao mladić, nešto u čemu je uspeo tokom svoje karijere da prenese i to lirsko na filmsko platno.

Komercijalna Zapadna kinematorafija je do 1990. godine obrađivala i dodavala brojne nastavke uspešnijim filmvoima ali nikada nije mogla ni da zamisli kakav će sledeći preokret biti u karijeri Kairostamia. Tri godine nakon što je završio sa „Where is My Firend’s House?“, selo u regionu Rostam-abada, gde je i snimao film, bilo je pogođeno razarajućim zemljotresom. Kiarostami se vratio sa svojim ekipom i snimio „Zendegi Va Digar Hich/And Life Goes On“ (1992), veličanstveni film o nezaustavivosti svakodnevnice i divljem neredu ljudskog života. U njemu, ljudi iz prvog filma planiraju venčanje, govore o sportu i ponovo grade svoj život najbolje što umeju. Deca se igraju na ulici. Delikatna životna pitanja – kao što je povratak knjige drugu iz učionice – ostaju u potpunosti neoštećena razornom snagom prirodne katastrofe.

U drugom filmu – često nazivanim „paradokumentarcem“ – jednostavnost i fokusiranje prvog izgledalo je kao predskazanje. Zajedno bili su podsetnici beskrajnog na šta je često Pasolini ciljao svojim filmovima a od Kiarostamija načinilo jednog od najvećih reditelja njegovog vremena. Ali on nije završio sa tim. Dve godine nakon „And Life Goes On“, reditelj se vratio po treći put u Rostam-abad da završi ono što je postalo poznato kao Rostam-abad trilogija. „Zir-e darkhtan-e zeytun/ Through the Olive Trees“ (1994) u kome je prikazao priču o tome kako se snimao „And Life Goes On.“ Ekipa se našla u selu pogođenom zemljotresom. Ljudi su živeli u privremenim kućicama. Reditelj je pronašao dvoje mladih koji će igrati mladi par koji se sprema na venčanje – stvarni događaj iz prethodnog filma. On je zidar; ona dolazi iz bogatije porodice koja nije njega odobrila. U stvarnom životu, kao i u rediteljevoj priči, on je taj koji je pokušavao da je privoli venčanju. Film se završava u seriji dugih kadrova u kojima njih dvoje šetaju kroz maslinovu šumu, razgovarajući o njihovim mogućnostima u vezi preko čega mladić pokušava da je uveri u svoju vrednost.

Treći film bilo je filozofsko pristupanje drugom. Ovde se našao poslednji element u čitavom pristupu kinematografiji od strane Kairostamia; istraživanje odnosa između nepredvidivog toka stvanog života sa jedne strane i umetničkog dela koje pokušava od njega da konstrukcijski oblikuje priču. U neka druga vremena, i u nekim drugim zemljama, filmski stvaraoci poput Ozua i Satyajita Raya bili su izrazito minimialistički, ali niko od njih eksperimenta u toj meri kao što je bio Kiarostami. Kao dokaz, 2002. godine režirao je film „Ten“, kinematografsko minimalističko delo kakvo nije postojalo u kinematografiji, čak ni u avant-garde filmovima Andya Warhola. Postavljajući dve male kamere na haubu automobila, jedna usmerena ka vozačevom sedištu, druga ka suvozačevom, snimio je deset razgovora između žene iz Teherana za volanom i brojnih suvozača – njenog sina, njene majke, lokalnih ljudi i prostituke – koje je pokupio. Samo u jednom trenutku kamera napušta unutrašnjost automobila. (Veoma sličan ovom je film mladog švedskog i neverovatno talentovanog reditelja Simona Stahoa iz 2004. „Day and Night“ u kojem vozač razgovara sa suprugom, detetom, ljubavnicom, prijateljem, majkom, sestrom i prostitutkom). Dok su protagonisti filmu glumci, uloge i kreacije spadaju među najprirodnije ikada usnimljene na filmu. „Ten“ je umanjio kinematografiju i njegov izgled mnogo više nego što je to ikada mogao da zamisli Bresson. To je bio prvi veliki film novog milenijuma.

Dvanaest godina kasnije, u filmu nezamislivom za Zapadnu kinematografiju, Kiarostami je snimio film o malom događaju u životu jednog drugog velikog iranskog filmskog stvaraoca tog vremena. Sedamnaest godina mlađi od njega, Mohsen Malkhmalbaf rođen je, takođe, u Teheranu. Tinejdžer sedamdesetih godina, osnovao je podzemnu islamsku miliciju, da bi okončao u zatvoru na više od četiri godine zbog napada nožem na policajca. Tokom vremena dok je ležao u zatvoru studirao je sociologiju i estetiku. To ga je navelo da napusti svoje politički ekstremne stavove i snimi svoje prvo delo. Od 1982. nailazio je na uspehe i na slavu. Krajem osamdesetih, čovek koji se zvao Ali Sabzian pretvarao se da je proslavljeni reditelj Makhmalbaf i uverio jedan stariji par i njihovu decu da želi da snimi film o njima. Razotkriven je kasnije i zatvoren ali je priča zainteresovala Kiarostamia koji je uveren da su porodica i Sabzian, nakon njegovog oslobađanja iz zatvora, nastavili sa događajem. Proces obnavljanja stvarnosti, sa profesionalnim glumcima i dramatičnim naglaskom poznat je iz njegovih prethodnih filmova, ali je, ako je to uopšte bilo moguće, oterano korak napred od strane Makhmalbafa. Njegov četrnaesti film „Noon va Goldoon/ A Moment of Innocence“ (1995), koji je prikazan na zapanjujućem broju festivala, od 46, njih širom sveta, vrhunski je primer ovoga.

Par godina ranije Makhmalbaf je dao oglas da mu se jave neprofesionalci za potrebe glumaca. Jedan od onih koji se javio na oglas bio je policajac kojeg je on povredio nožem pre skoro 20 godina. Šta je on tražio ovde? pitao je Makhmalbaf. Tražio je posao, jer je ostao bez posla, a film mu se činio mnogo više zanimljivim, odgovorio je bivši policajac. Uvidevši bogatsvo ironične situacije, Makhmalbaf je uradio ono što ni jedna planirana industrijska filmska produkcija nikada ne bi mogla da uradi tako lako. Odbacio je scenario koji je bio spreman i umesto njega napisao novi o događaju sa nožem i napadom. Predložio je da policajac, koji naravno nikada ranije nije snimio film, stvori ispred kamere događaj viđen njegovim očima, dok će paralelno sa njim reditelj – koji ga je napao tim nožem – prikazati i sopstveno viđenje priče. Odmah dobijamo scenario koji se tiče realtiviteta stvarnosti. Film je obogatilo i unelo dirljivost i prisustvo devojke u priči. U proteklim godinama policajac je često razmišljao o devojci koja je pričala sa njim, pre nego što je bio napadnut. U njegovoj verziji događaja, ona je romantična figura; njegova tema je gubitak njene moguće ljubavi. U verziji Makhmalbafija razotkriveno je da je ona ustvari sarađivala sa napadačima, ometajući policajca nečim što nikako nije bio čin ljubavi. Kada bivši policajac to shvata nestaje u bekstvu sa pokopanim snovima dugim 20 godina. Makhmalbaf nije mogao ni da sluti da će nešto tako bogato izbiti iz te dve verzije priče. On završava svoj film izmišljenom devojkom koja postavlja pitanje policajcu koliko je sati. I ponovo ga pita, i ponovo. Zatim joj on nudi cveće „za Afriku“ i hleb „za gladne.“ Onda dolazi do zamrznutog kadra. Nepredvidivost iranskog paradokumentarca još jednom je pokazao nepredvidivost iskustva iz stvarnog života. „A Moment of Innocence“ je jedan, ako ne i najoriginalniji film u istoriji kinematografije, komedija o apsurdnim godinama pre revolucije iz 1979., ali i filozofski složena priča.

Uzimajući sebe kao model ponašanja, Makhamlbaf je neko vreme odstupio iz kinematografije kako bi otvorio Makhmalbaf Filmhose, prostor bogatim iskustvom za tinejdžere kojima će biti predavana filozofija, film, estetika, poetika i socijologija. Jedan od najistaknutijih diplomaca bila je njegova ćerka, Samira, koja je snimila nagrađeni film „Sib/The Apple (1998)“, sa neunih osamnaest godina. Još jednom, u pitanju je paradokumentarac, i poput oca, pokazala je osećaj za simbole i moralno bogatstvo, što je od nje načinilo reditelja prvog reda svetske kinematografije. Iako okrutna priča, neverovatno nežnom rukom prikazana je o ocu koji iz straha da spoljašni svet ne pokvari njegove dve devojčice, skriva decu u podrum od sveta, da bi posle skoro 18 godina one po prvi put izašle na ulicu. Grčki film, brutalniji i šokantniji, „Doogtooth“ (2009) mogao bi da se poredi po tematici sa „The Apple.“ Njen treći celovečernji film „Panj e Asr/At Five O’Clock in the Afternoon“ (2003), fokusiran je na mladu devojku koja studira na islamskom koledžu u Avganistanu, odmah nakon završetka talibanskog režima. Nakon časova, u tajnosti, navlači ženske cipele sa visokom štikom ispod burke, i hodajući u njima mašta o tome da postane predsednik njene zemlje. Dok se šeta naokolo, i zbog gomile izbeglica koji zauzimaju njen dom, ona, njen otac i sestra nailaze na ogromnu, bombom razorenu zgradu koja, u njenim mislima počinje da liči na predsedničku vilu, o kojoj ona počinje da mašta da je njena. Iako njene cipele dodaju njoj njenu tako neophodnu ženstvenost, ipak ih ona često izuva tokom filma kako bi stopalom postajala deo sa zemljom. Maksima Samire Makhmalbaf je – ne propovedaj, ne sudi – i uverenje da je mašta Zapadne kulture zapala u eskapizam umesto transformacije stvarnosti – nešto što Samiri savršeno odgovara.

Uz sve to, „Kandahar“ (2001), Mohsen Makhmalbaf, ostavlja gledaoca nemog pred slikama drvenih udova, ortopedskih pomagala, koji ispadaju iz aviona i gomile ratnih invalida koji jure za njima poskakujući na jednoj nozi ne bi li prigrabili sebi makar jedno ortopedsko pomagalo. Uz to, „Kandahar“ je nazvan najznačajnijim filmom za žene.

Pogledajte barem neki od predloženih:

1962 The House is Black - Foroogh Farrokhzad

1968 Gaav - Dariush Mehrjui (smatra se početkom Novog Talasa u Iranu)

1974 Still Life - Sohrab Shahid-Saless (Srebrni Medved u Berlinu)

1980 Dental Hygiene - Abbas Kiarostami

1981 Orderly or Disorderly - Abbas Kiarostami

1985 Boycott - Mohsen Makhmalbaf

1986 Bashu, the Little Stranger - Bahram Bayzai (Zabranjen do 1989)

1987 The Bicyclist - Mohsen Makhmalbaf

1987 Where Is the Friend's Home? - Abbas Kiarostami

1989 The Marriage of the Blessed - Mohsen Makhmalbaf

1990 Close Up - Abbas Kiarostami

1990 Time of Love - Mohsen Makhmalbaf (Zabranjen u Iranu)

1991 Life, and Nothing More... - Abbas Kiarostami

1992 Baduk - Majid Majidi

1992 Naser-ed-din Shah - Mohsen Makhmalbaf

1994 Hello Cinema - Mohsen Makhmalbaf

1994 Through the Olive Trees - Abbas

1995 White Balloon - Jafar Panahi

1996 Gabbeh - Mohsen Makhmalbaf

1996 Pedar - Majid Majidi

1997 Children of Heaven - Majid Majidi (Najpoznatiji iranski film)


1997 Taste of Cherry - Abbas Kiarostami (Palma u Kanu)

1997 The Silence - Mohsen Makhmalbaf

1998 The Apple - Samira Makhmalbaf

1999 The Wind Will Carry Us - Abbas Kiarostami (Srebrni Lav)

2000 The Circle - Jafar Panahi (Zlatni Lav u Veneciji)

2000 The Day I Became a Woman - Marzieh Meshkini

2000 Smell of Camphor, Scent of Jasmine - Bahman Farmanara

2000 A Time for Drunken Horses - Bahman Ghobadi (Kamera u Kanu)

2000 Djomeh – Hassan Yektapanah

2001 Baran - Majid Majidi

2001 Kandahar - Mohsen Makhmalbaf (Nagrada žirija u Kanu – film neizostavno pogledati!)

2001 Raye makhfi - Babak Payami

2002 Barefoot to Herat - Majid Majidi

2002 Noora - Mahmoud

2002 To Stay Alive - Dariush Mehrjui

2002 Five - Abbas Kiarostami

2002 At Five in the Afternoon - Samira Makhmalbaf

2004 20 Fingers - Mania Akbari

2004 The Stray Dogs - Marzieh Meshkini (Obavezno odgledati!)

2004 Duel - Ahmad Reza Darvish

2004 Marmoulak - Kamal Tabrizi

2004 Ten - Abbas Kiarostami

2004 Turtles Can Fly - Bahman Ghobadi (Prvi film o Saddamu Husseinu nakon njegovog pada)

2005 Dame sobh - Hamid Rahmanian

2005 Requiem of Snow - Jamil Rostami (Prvi iranski predstavnik za nagradu Oskar)

2005 The Willow Tree - Majid Majidi

2006 Offside - Jafar Panahi (Srebrni Medved u Berlinu)

2007 Ekhrajiha - Masoud Dehnamaki (Najprofitabilniji film u Iranu svih vremena)

2008 The Song of Sparrows - Majid Majidi

2009 No One Knows About Persian Cats - Bahman Ghobadi

2010 Farewell Baghdad - Mehdi Naderi (Nominovan za nagradu Oskar)

2010 Two-Legged Horse - Samira Makhmalbaf (Što pre odgledati!)


Podeli:



Preporucujemo

Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...