•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Čovek Između – Aca Štaka

Istraživanje kritičkog mišljenja o filmovima putem novinske kritike je daleko glasnije i učestalije od bilo kojeg periodičnog kritičarskog prigovaranja, čak je toliko glasno i učestano da se slobodno može reći kako filmska kritika u novinama, čak i uprkos svojim ograničenjima, daje osnovni ton celokupnoj filmskoj kritici. A ta se kritika neguje u novinama pre svega zato da bi zadovoljila interesovanja masovne čitalačke publike, koja je aktivna ili potencijalna bioskopska publika. Otuda i generalna karakteristika novinske filmske kritike – ona je situirana između umetničkog ukusa i kulture kritičara i potrošačkih strasti štampe. To, praktično, znači da se od kritičara zahteva da u novinama piše jezikom maksimalno razumljivim širokom krugu čitalaca, neprestano vodeći računa o prostoru kojeg u novinama nema nikada dovoljno. Uprkos kompleksnosti filma kao umetničke discipline i složenosti estetskog suđenja, pisac kritike je pre svega u poziciji da ispunjava funkcije ažurnog i efikasnog javnog servisa. Ta uslovnost najčešće ograničava bogatstvo kritičareve labaratorije ali je i u stanju da unapredi mobilnost njegove kritičke misli i elasitičnosti stvaralačkog duga.

U nizu specifičnih uslova pod kojima nastaje i zrači svoje sadržaje, novinska filmska kritika usvaja savetodavnost kao jednu od svojih bitnih pretostavki. Obavezan pre svega čitalačkoj publici, novinski kritičar mora saopštavati čitaocima to šta žele da saznaju i šta bi trebalo da znaju o određenom filmu. On mora da se raspolaže s dovoljno važnih podataka i iznese dovoljno kvalifikovano mišljenje da bi čitaoci postali kadri da sami donesu odluku hoće li i neće otići u bioskop. Mada je sud osnovna pretpostavka svake kritike pa i novinske, nije i jedini njen smisao jer je novinska kritika vidljiva demonstracija „primenjene estetike“ s prilično prozaičnom namerom da izmeni odluku čitaoca da se prikloni umetničkom delu ili da ga zanemari. Parafrazirajući poznatog američkog književnog kritičara Orvila Preskota, pobrojaćemo kakve sugestije daje savetodavna novinska kritika:

  1. Ukazuje na jedinstvene kvalitete koji jedno umetničko delo razlikuje od drugog;
  2. Prikazuje prirodu formalne konstrukcije umetničke realizacije;
  3. Oktriva pogled na život umetnika i ako taj pogled s gledišta humanizma, morala ili društvene bitnosti nije relevantan, otvoreno i jasno to kaže;
  4. Sravnjuje i upoređuje dela iste vrste ili dela istog autora;
  5. Predstavlja se kao ogled vredan čitanja, bez obzira na to da li je kritikovano delo vredno gledanja, čitanja ili slušanja.

Ovde se, međutim, odmah postavlja nekoliko veoma značjanih pitanja, nametnutih upravo osobenostima novinske kritike. Kako, recimo, novinska kritika, povaljena u Prokrustovu postelju skučenog novinskog prostora i sa svojim populističkim ambicijama, može ostvariti dublju vezu s unutrašnjom prirodom dela kojim se bavi? Ili: kako će se misaonost i osećajnost u slikama koje jesu film, preformulisati u znake lako čitljive jezičke artikulacije? Konačno, kako će se kratka kritika, izazvana potrebom tumačenja umetničkog fenomena, vođena željom da sazna nešto što se nikada do kraja ne može saznati, predstaviti kao funkcionalna transmisija od dela do publike ako je, uz sve ostalo, situirana u medij koji je neopozivo podvrgnut osetljivostima svog vremena?

Sasvim je izvesno da novinska kritika mora biti i ideološka. Ona mora suditi filmski delima tragajući za društvenim ekvivalentom sagledane umetničke pojave, mora tražiti društvenu svest u filmu. Ona ne čini to samo zato što se štampa u novinama koje pre svega jesu politička glasila, već i stoga što je moderna filmska umetnost politizirana do krajnjih granica. Ne radi se samo o kategoriji tzv. političkog filma (više o političkom filmu u „žanru“), u kojem su političke i socijalne ideje bit umetničke interpretacije, već o savremenom filmu uopšte, pa čak i o ekranizacijama naklasičnijih literalnih obrazaca koji, sagledani u savremenim osvetljenjima, dobijaju izuzetno aktuelne poruke.

Kada se pokreće rasprava o novinskoj kritici, valja raščistiti još jedno pitanje. Reč je o mogućoj dilemi da li novinska kritika pripada više žurnalizmu ili umetnosti kao delu njenog literalnog žanra. Budući štivom, novinska kritika bi se mogla ceniti kao jedna vrsta umetnosti reči, kao inspirativno predočavanje životnog saznanja, kao poruka o mudrosti ljudske egzistencije. Čini se, međutim, da je kritika u novinama ipak od svega najviše žurnalistička vokacija. I što je žurnalističkija, u najboljem smislu te reči, ona je kao vrsta novinarskog izraza autonomnija, samosvojina. Još jednom ćemo podvući da je novinskoj kritici važno da se izražava jednostavno, da je pisana pregnatno i da je ažurna. Ali, baš zbog toga ona neizbežno postaje apodoktična. Pošto kritičar mahom nije u mogućnosti da većinu svojih preporuka i konstatacija podgradi odgovarajućim argumentima i dokumentacijom, čitalac mu neretko mora verovati na reč, što govori da autoritet kritičara može ponekada biti presudniji od validnosti njegovih sudova. Začudo, dobrom kritičaru uspeva da izbori to poverenje, stvarajući ga pre svega kontinuitetom pisanja i slanošću svojih osnovnih estetskih kriterijuma.

No, uz svu relevantnost poziva koji ispunjava, novinski kritičar ne može da se optimalno zaštiti od neprilika tehničke prirode što ugrožavaju homogenost misaono-analitičkog postupka tokom stvaranja četrdesetak redovaka njegovog teksta. Sve i da je maksimalno uspešan, on zbog karaktera medija koji ga propušta kroz svoje šake ne može biti siguran da će rezulati njegovog kritičkog mišljenja, ideološkog angažovanja, erudicije i profesionalne strogosti biti potvrđeni na zadovoljavajući način. Tehnički urednik može, na primer, skratiti naslov i amputirati smisao poruke kojom je kritičar naslovio svoj novinarski rad. Taj isti tehnički urednik, s famoznim cicermetrom u rukama, može lošim proračunom dovesti i do prinudne seče čitavih delova i onako tesno pisanog teksta (a može, kao zapovedna reč sa Zapada, narediti uredniku, koji će pak narediti dalje, da se potpuno zabrani upotreba reči „gay“ ili „lezbejka“ u bilo kojem narednom članku ili podržavanje LGBT populaciji u bilo kojem obliku). Ako pripomenemo i ograničavanja nametnuta nesklonošću većeg broja listova prema kulturnim rubrikama kada ove neretko bivaju prve žrtvovane prilikom sažimanja prostora u listu, ili prve ustupaju svoje stupce komercijalnim tekstovima, sasvim je vidljivo kroz kakve Scile i Haribde mora da prođe novinska kritika na vlastitom tehnološkom tlu prre nego što ugleda svetlost dana. A kada se to najzad i dogovodi, kritičar nije pošteđen dodatnih šokova – fatalna slovna greška pretvorila je afirmaciju u negaciju, ili obrnuto, a ispreturani reci učinili su ga smešnim pred čitalačkim auditorijumom. O ispravci najčešće nema ni govora!

Razmatranje fenomena novinske kritike valja, svakako, dopuniti i projiciranjem mogućnosti vulgarizacije u uslovima robno-novčanih odnosa kojima je okrenuta komercijalna strana filmova. Mislimo na sve tešnju spregu komercijalizovanog filma s komercijalnim tendecijama u štampi. U zapadnom svetu je pravilo da listovi iznajmljuju prostor filmskih kompanijama ali osim oglasa, na tom prostoru se štampa i naručena kritika, što se uvek ne mora znati u široj javnosti. Kod nas su, srećom, nešto drukčiji primeri. Plaćenih kritika, navodno, nema, ali se dešava da kritičarima manipulišu pojedini klanovi – autorski, producentski, distributerski (ili urednici, diretkori i vlasnici). Kritičari žrtvuju objektivnost da bi demonstrirali pripadnost određenoj grupi ili školi mišljenja, bilo zbog materijalne koristi, ekstremne idejne ili političke opredeljenosti ili, pak, zbog određenih estetskih afiniteta. I ove devijacije govore o tome kako se novinska kritika neprestano suočava sa moralom vlastite javnosti, kako se svakom svojom objavom ispoljava kao najkonkretniji oblik delovanja i neposrednog osećanja u konkretnim životnim situacijama.

Ali, ima kritika koje samo zbog sopstvene nemoći izbegavaju donešenje ozbiljnih sudova i vrednih preporuka, udaljavajući se sve više od zdravih rezona kvalitetnog žurnalizma. Tu se susrećemo sa „subkritikom“, pojavom a ponekad i pravom poplavom tekstova iz klimavog pera, pripadnika skribomanskog plemena belješkara o filmu, tzv. filmskih novinara, majstora za mućkanje koktela od polusudova i poluistna. Ta vrsta novinarskog praćenja filma najlakše stvara nezdrave masovne psihoze i kolektivne zablude a, takođe, unosi i nered u aktuelne umetničke, društvene i kulturne vrednosti kinematografije. Ova podvrsta novinarstva se na posebno razoran načn oglašava tokom filmskih festivala, kada najvidljivije poprima karakter polutanskog rezonovanja o filmu i njegovim protagonostima. Festivalski izveštaji, koji nisu ni informacije ni kritike, vrlo lako podležu efemernim ukusima i neestetskim kriterijumima, jer se izravno inspirišu usapljenom festivalskom atmosferom, reprodukujući neobično napadno njen upropašćen duh i jevtin ukus. Tada imamo i najviše promašenih dijagnoza i netačnih zaključaka. Neka gledanja se, doduše, ponekada kasnije revalorizuju, ali, ipak, festivalsko izveštavanje gotovo redovno unosi pometnju i donosi izlišne konfrontacije u kinematografiji i oko nje.

Ipak, ne treba se bacati kamenom isključivo na inferiorne saputnike ozbiljne novinske kritike, jer ni ona sama nije uvek na potrebnom stručnom i profesionalnom nivou. Za to su, svakako, dobrim delom krivi njeni autori a nisu bez posledica ni uticaji objektvnih okolnosti. U potonjem slučaju radi se o štampi, jer mnogi naši listovi ne posvećuju odgovarajuću pažnju novinskoj kritici kao osobenom vidu komuniricanja s čitaocima. U nekim od njih filmska kritika nije stalna niti je poverena stručnim i odgovornim ljudima. Osim toga, većinu pozicija zauzimaju stari kritičari, što samo po sebi možda i ne bi bilo loše, kada se u isto vreme uočavali i prilozi mladih i obnavljajućih snaga. Ali, utisak je da se uprkos svemu mladi nerado prihvataju kritičarskog pera, jer, izgleda, nisu dovoljno spremni da podnesu odgovornost i teret svakodnevnog isturanja pred javnošću. Oni, istina, neratko pišu kritiku, ali ne kriju da im je taj angažman privremen, tek samo stepenica do - samog filma. Moralno manje stabilni, često će agresivno iskosrititi kritičarsku poziciju da bi pripremili svoj budući scenaristički ili rediteljski start.

Pisati tekuću novinsku kritiku, naročito u velikim listovima – to znaći biti na istaknutom mestu u prednjoj liniji neprestane bitke za dobar film ili privrženog čitaoca. Lično mišljenje kritičara postaje javna svojina, ona se razgolićuje, pružajući kritičaru priliku da stiče nove prijatelje ali i neprijatelje. Zato je pisanje novinske kritike i privilegija i odgovornost. To je rizik profesije za koji se novinar svesno opredelio.

Štaka daje preciznu dijagnozu komercijalizaciji naše kinematografije – tom njenom lažnom snu o brzom i lakom bogaćenju, koji ju je često vukao u jalove koprodukcije sa po pravilu veštijim inostranim partnerima, koje su bile ne samo ponižavajuće već i finansijski beznadežne. Zablude naših producenata, davno uočene od naše filmske kritike, tvrdoglavo se ponavljaju a njihove recidive možemo pratiti i u novijem vremenu (slučaj filma „Veliki transport“). Štaka je imao hrabrosti da kaže pravu reč i našim istaknutim rediteljima kada su pravili kompromise sa svojom umetničkom savešću.

Štaka je umeo da prepozna prave vrednosti u novim traganjima naših filmskih stvaralaca, ali je odbio da bezrezervno brani i njihove zablude. Štaka među prvima podržava takozvani „autorski film“ (više o „autorima“ videti pod „film“) videći u njemu kreativnu obnovu naše filmske umetnosti. „Tematska nekonvencionalnost, motivska raznovrsnost, intezitet tvoračkog nadahnuća, smelost izraza – svi ti drugi atributi novog filma zorno se nadmeću kulturnoj javnosti, koja sve brižljivije osluškuje njegove nakane i poruke“, pisao je Štaka. Na samom početku šezdesetih godina on pozdravlja „zagovornike metaforičkih preokupacija“: Boštjana Hladnika, Purišu Đorđevića, Aleksandra Petrovića, Dušana Makavejeva, Živojina Pavlovića, Vatroslava Mimicu, Batu Čengića. Značajno je da je Štaka ne samo umeo da prepozna prave vrenosti već da ih prepozna u pravi čas. Nije im se priklanjao naknadno, kada su te vrednosti svima postale jasne i neosporne.

Najveći deo Štakinog kritičarskog iskustva vezan je za novinsku filmsku nkritiku. Štaka je svestan i značaja novisnke filmske kritike, ali i njenih dometa i ograničenja. Novinska kritika ima prolazno delovanje, ali za taj relativno kratki vremenski periodu u kome deluje – novinska kritika deluje snažno, za veliki deo filmske publike – odlučujuće. Najveći deo filmske publike ne čita ni specijalizovane filmske časopise, ni stručne filmske knjige. Jedino što čita o filmu je upravo novinska kritika. Zbog toga je njena društvena uloga objektivno veoma velika, a samim tim i – odgovornosti kritičara.

Štaka rano uočava i negativne aspekte diktature reditelja u jugoslovenskom filmu i sve neizvesniju poziciju glumaca u fazi delovanja „slobodnih“ producentnih grupa. Veoma oštro i precizno razobličuje slabosti naših producentnskih kuća: mnogi naši producenti „nisu izdržali na nivoima solidnog poslovanja, pa su umesto uspešnijih filmova, sve češće „prozvodili“ skandale. Razjedani prekomjernim ambicijama, težili su da se preobrate u velikosvetske filmovske „bosove“ postajući ortaci stranim kućama vrlo zvučnih naziva ali jezivo praznih blagajni...“

Ako na kraju postavim pitanje: šta je osnovno merilo vrednosti kritičarske produkcije – moram dati sledeći odgovor: kritičar vredi onoliko koliko je njegovih ocena filmova vreme potvrdilo. Najveći deo Štakinih ocena jugoslovenskih filmova vreme je potvrdilo. To je najveća nagrada kritičaru. Štaka je tu nagredu zaslužio.

(dr Milan Ranković)

Podeli:



Preporucujemo

Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...