•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Andrei Tarkovsky - deo filmske istorije

Andrei Arsenevich Tarkovsky, ponekada i Andrey Tarkovski, Tarkowski, Tarkovskij, rođen je 4. aprila 1932. godine u mestu Zavrazhe, Ivanono, Russia (sada je to Belorusija). Umro je 28. decembra 1986. godine u Parizu.

Andrei Tarkovsky je gotovo sigurno najpoznatiji ruski filmadžija još od Eisenstein-a. Njegov vizionarski pristup filmskom vremenu i prostoru, kao i njegova posvećenost bioskopu kao poeziji, obeležile su razvoj modernog filma. Iako se nikada nije direktno mešao u politiku, metafizička preokupacija filmovima poput naslova kao što su: „Andrei Rublev (1966), Mirror (1974) i Stalker (1979), je prouzrokovala netrpeljivost od strane sovjetskih vlasti. Kao i mnogim drugim umetnicima u Sovjeteskom Savezu, i njegova karijera je bila obeležena konstantnim borbama sa vlastima kako bi shvatile njegovu misiju. Iako je ovo značilo da je završio svega 7 ostvarenja u toku svoje rediteljske karijere od 27 godina, svako od njih je beskompromisno u svojoj tematskoj nameri i formalnoj smelosti. Da li bi postigao više u svojoj karijeri da je stvarao pod okriljem kapitalističke industrije na zapadu ostaje da se polemiše, zato što su Bresson i Dreyer, na primer, obojica bili često frustrirani pri stvranju svojih formalno sasvim radikalnih ostvarenja.

Tarkovsky je bio sin poznatog pesnika Arsenija Tarkovskog i glumice Marie Ivanovne. Njegovi roditelji su se razveli kada je bio dete. Poezija njegovog oca se može uočiti u filmovima: „Mirror“, „Stalker“ i „Nostalgia“ (1983), dok se njegova majka pojavljuje u filmu „Mirror“.

Tarkovsky je studirao arapski jezik u Moskvi u periodu između 1951. i1954. i geologiju u Sibiru, pre nego što je upisao čuvenu VGIK moskovsku filmsku školu 1959. Učitelj mu je bio Mikhail Romm. Dok je bio u njoj, radio je na kratkoj televizijskoj formi „There Will Be No Leave Today“ (1959). Njegovo diplomsko delo „The Steamroller and the Violin“ (1960), je pisao u saradnji sa budućim režiserom Andrejem Mikhalkovim-Konchalovskim, koji je takođe radio na scenariu za film „Andrei Rublev“.

Njegovo prvo ostvarenje „ Ivan’s Childhood“ (1962), je bilo adaptacija ratne priče Vladimira Bogomolova. U njoj se govori o siročetu od 12 godina, čije izgubljeno detinjstvo se neprestano evocira kroz snove. Ostatak filma je intenzivna studija tenzija vezanih za grupu vojnika u periodu između njihovih vojnih operacija. Iako je stil Tarkovskog još uvek nerazvijen u potpunosti, njegova sposobnost da „uhvati“ prirodu je imresivno očigledna. Lirska, ali klaustofobična težina šume u filmu je elemenat koji se najviše pamti. Jedan od najvećih bioskopskih ratnih filmova „Ivan’s Childhood“ je osvojio Zlatnog Lava na festivalu u Veneciji i bio je jako zapažen.

Andrei Rublev je pokazao ogroman napredak u tehnici Tarkovskog. Iako je zasnovan na životu poznatog ikonopisca Andreja Rubleva, ovo je zapravo serija meditacija o opstanku umetnosti i osvrt na istorijske okolnosti koje su mnogi interpretirali kao alegoriju za jako lošeg položaja umetnika pod sovijetskim režimom.

Sve osobine vizuelnog pristupa Tarkovskog su sada na jednom mestu. Kako je objasnio u knjizi o filmskoj teoriji, „Sculpting in Time“, bioskopski kapacitet za „hvatanje“ vremena je jako važna karakteristika. Preferirao je duge kadrove koji su dozvoljavali da vreme teče kroz pojedinačne kadrove i da tako ostave utisak na publiku. Njegov misaoni, maštovit stil je naglasio integrisanje likova sa svetom u njihovoj okolini, kroz njihovo pozicioniranje u okvire, ali i kroz spore pokrete kamere, koje je jako često koristio. Kao i Antonioni, i on je predložio bioskop koji se zasniva na zanesenom posmatranju sadašnjeg trenutka nasuprot onome što će se desiti sledeće, a čime je „opterećen“ scenario.

Živopisna tekstura slika prirode u filmovima Tarkovskog, ima 4 elementa: zemlju, vazduh (u formi vetra), vatru i vodu. Životinje, a posebno psi, se često pojavljuju i obično enigmatski, predstavljaju drugo otelotvorenje sveprisutnih sila prirode. Zgrade su obično ruinirane i u procesu raspadanja, skoro uvek na granici da budu „vraćene“ prirodi. Čak i ruralni domovi u filmovima „Mirror“ i „The Sacrifice“ (1986) su izolovani u unutrašnjosti, ali i „ranjivi“. Ta „ranjivost“ se vidi u slikama koje predstavljaju sneg sneg koji pada na krov katedrale u filmu „Andrei Rublev“ ili u scenama kiše koja pada unutar kuće glavnog junaka u filmu „Solaris“ (1972).

Izbor Tarkovskog što se tiče lokacija je uvek padao na scene u kojima je evidentna bezvremenost. Samo 3 njegova filma imaju moderno, urbano okruženje. U filmu „Mirror“ grad je prikazan skoro ceo kroz slike stanova, dvorišta i fabrika. „Solaris“, „Nostalgia“ i „The Sacrifice“ (tokom sna) imaju po jednu kratku urbanu scenu, ali to su samo primeri gradskih predela u ikonografiji Tarkovskog.

Drugi važan element kod Tarkovskog je ljudsko lice. Kao i Garrel i Pasolini, on je jedan od najvećih bioskopskih portretista. Kamera u njegovim filmovima se zadržava na licima glumaca, bez milosti beleži bes muških likova obično prema ženskim likovima, a sve to sa nekom enigmatskom distancom. Kao i sa ovim „portretima“ Tarkovski je napravio prominentnu upotrebu slika u mnogim filmovima: Durer-a u „Ivan’s Childhood“, sredenjevekovnih ikona u „Andrei Rublev“, Breughal u „Solaris“-u, Leonarda da Vincija u „Mirror“ i Pieradella Francesca u filmu „Nostalgia.

„Andrei Rublev“ je takođe obeležio suprotstavljanje boje i crno-belog filma, a to je i praksa koju je nastavljao i rafinisao kroz ostatak svog rada. U filmu „Andrei Rublev“ boja se pojavljuje jedino u finalnoj montaži.

Omiljeni glumac Tarkovskog, Anatoly Solonitsin, koji se pojavljivao u svim ruskim filmovima ovog reditelja, je igrao Rubleva. Glumačka ekipa je uključivala Nikolaia Grinka. Iza kamere, Vadim Yusov je bio stalni kamerman u filmovima Tarkovskog, sve do filma „Mirror“.

Prikazivanje filma „Andrei Rublev“ je bilo odloženo do 1971. godine, a u međuvremenu, Tarkovski je radio kao glumac i scenarista pre završetka svog narednog filma, adaptacije naučno-fantastičnog romana Stanislaw-a Lem-a pod nazivom „Solaris“ 1972. godine. Obično je upoređivan sa filmom Kubrick-a „2001: A Space Odyssey“ (1968), filmom koji je Tarkovski ocenio kao previše hladan i nehuman, „Solaris“ govori o naučniku (Donatas Banionis) koji je poslat da istraži misteriozne događaje u svemirskoj stanici na planeti Solaris. Teorije govore o tome da je Solaris stvar svesti, da funkcioniše kao ogromni mozak. Kada stigne, Banionis otkriva da je planeta pokušavala da stupi u kontakt sa stanovnicima stanice tako što su prodirali u njihovu svest i stvarali žive replikante svega što nađu tamo. U slučaju Banionis-a, replika njegove žene (Natalya Bondarchuk), koja je izvršila samoubistvo pre nekoliko godina, dolazi do njega i njih dvoje imaju romansu.

„Solaris“ je jedini film Tarkovskog koji je zasnovan na ljubavnoj priči. „Ivan’s Childhood“ sadrži romantične elemente, ali parovi u filmovima „Mirror“, „Stalker“ i „The Sacrifice“, su svi ili venčani ili razvedeni i imaju zategnute odnose uz dosta sukoba. Romantični elementi su uvek odabrani kao nemogući ideal koji je „zakopan“ u prošlosti. Bondarchuk-ov lik u“Solaris“-u nije realna žena, već otelotvorenje Banionis-ovog sećanja na izgubljenu ljubav. U filmu „Nostalgia“ prognanog pesnika Olega Yankovskog progone sećanja na njegovu ženu koja ga čeka u SSSR-u, a najbolje scene romantične ljubavi kod Tarkovskog su osvrti na naratorove roditelje u filmu „Mirro“ pre njihovog razvoda. Iako se tvrdi da nema erotike u njegovim filmovima, nekoliko njegovih scena sna i scena sećanja u filmovima „Solaris“, „Mirror“ i „Nostalgia“ imaju sprikaze senzitivnosti. Van toga, seks je u glavnom simboličan: iskušenje u filmu „Andrei Rublev“ kod paganske ceremonije ili ponovno otkriće spiritualnog u filmu „The Sacrifice“ kada heroj u nevolji (Erland Josephson) spava sa vešticom (Gudrun Gisladottir) ne bi li sprečio nuklearnu katastrofu.

Kao i drugi naučno – fantastični filmovi Tarkovskog, „Stalker“ (koji je adaptacija romana Borisa i Arkadija Strugarskog „Roadside Picnic“), se bavi suočavanjem sa samim sobom. „Stalker“ prati jednog od ovih „lovaca prišunjivača“, kog igra reditelj Alexander Kaidanovsky, dok predvodi ‘pisca’ (Solonitsin) i ‘naučnika’ (Grinko) kroz post-apokaliptični predeo. Nakon puno ispitivanja duše, ni jedan od ove trojice se ne usuđuje da uđe u „sobu“ i „stalker“ se vraća ženi i kćerki, koja je rođenja obogaljena, verovatno zbog očevog stalnog izlaganja atmosfere „zone“.

Između filmova „Solaris“ i „Stalker“, Tarkovski je snimio „Mirror“, nenarativan tok svesti i autobiografski film koji kombinuje scene dečijeg sećanja i savremenih scena koje proučavaju naratorov odnos sa njegovom majkom, bivšom ženom i sinom. Tarkovsk-ova evokativna upotreba prirode je najbolje ostvarena u kreiranju scena snova i sećanja, koje gledaoci trebaju da podele sa njim. Postoji „arhiva“ događaja koji su se desili u naratorovom životu i predstavljeni su u kontemplativnoj vezi sa događajima, što je kontrast sa ekstremnom intimizacijom sećanja. Tokom „sadašnjih“ scena, narator se nikada ne vidi na ekranu. Margareta Terekova igra i naratorovu bivšu ženu koja se ne vidi na ekranu, i njegovu majku u mlađim danima. Ovo nije samo majstorsko delo Tarkovskog, već i jedna od najsvetlijih tačaka u razvoju filma.

Početkom 1980. Tarkovski, je privremeno napustio Rusiju. Nekoliko preostalih godina života su obeležile stalne borbe sa sovjetskim vlastima da dozvole njegovoj porodici, a naročito mlađem sinu, da mu se pridruže. Njegova filmska karijera je ponovo počela u Italiji gde je radio dokumetarac „Tempo di viaggio“ (1983), a film„Nostalgia“, je napisan u saradnji sa dobrim scenaristom Toninom Guerrom. „Nostalgia“ je koncentrisana isto kao što je i „Mirror“ ekspanzivan. Ruskog pesnika igra Oleg Yankovsky, a on stiže u italijansku banju u pratnji svog interpretatora (Domiziana Giordano). On je u Italiji da bi istražio knjigu, ali uprkos čudesnoj vizuelnoj lepoti banje, on oseća nostalgiju za domovinom.

Tarkovski je umro 1986. godine i sahranjen je u Parizu. Njegov uticaj je vidljiv u radu nekoliko savremenih režisera. Njegov prijatelj Alexander Sokurov se smatra njegovim naslednikom, zbog afiniteta ka upotrebi ruralnog pejzaža i njegove spiritualne preokupacije. Ipak, ima puno razlika u njihovim načinima rada. Najinteresantniji „odgovor“ na rad Tarkovskog je u radu čuvenog reditelja Béla Tarr, najpoznatijem po vrhunskom filmu „Sátántango“ (1997).


Andrei Tarkovsky, filmografija:

The Killers (Ubitsi) (kratki film, 1958)

Extract (Kontsentrat) (kratki film, 1958)

There Will Be No Leave Today (kratki film, 1959)

The Steamroller and the Violin (Katok i skripka) (kratak film, 1960) aka The Skating Rink and the Violin

Ivan’s Childhood (Ivanovno detstvo) (1962),aka The Childhood of Ivan, My Name is Ivan, The Youngest Spy

Andrei Rublev (1966 rel. 1971) aka Andrei Rublyov, The Passion of Andrei

The Steamroller and the Violin

Solaris (1972)

Mirror (Zerkalo) (1974)

Stalker (1979)

Tempo di viaggio (1983) TV dokumentarac

Nostalgia (Nostalghia) (1983)

The Sacrifice (Offret) (1986)

Select Bibliography

De Baecque, Antoine, Andrei Tarkovsky (Ed. de l’Etoile, Paris 1989)

Le Fanu, Mark, The Cinema of Andrei Tarkovsky (BFI, London 1987)

Tarkovsky, Andrei, Sculpting in Time (Faber, London 1989)

Tarkovsky, Andrei, Time within Time: the Diaries 1970-86 (Faber, London, 1994)

Turovskaya, Maya, Tarkovsky: Cinema as Poetry (Faber, London 1989)

Articles in Senses of Cinema

Ivan’s Childhood by Fergus Daly and Katherine Waugh

Andrei Rublev: The Passion According to Andrei by Anna Dzenis

Solaris by Acquarello

Nostalghia by Acquarello

The Sacrifice by Gino Moliterno

Autor teksta: Maja Nikolić
Podeli:



Preporucujemo

Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila