•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Oskar za najbolji strani film

Oskar za najbolji strani film jedna je od važnijih nagrada koje dodeljuje američka Akademija filmskih umetnosti i nauka (Academy of Motion Picture Arts and Sciences). Dodeljuje se igranom filmu proizvedenom van SAD, sa dijalozima koji su pretežno na nekom drugom jeziku osim engleskog.

Na početnim dodelama Oskara nije bilo nagrade za najbolji strani film.

Do prve promene došlo je između 20. dodele (1947.) i 28. dodele (1955.), kada je Akademija dodeljivala počasne nagrade za najbolji strani film prikazan u SAD. Međutim, ove nagrade ne samo da nisu bile stalne (na 26. dodeli 1953. nagrada nije dodeljena), već nisu bile ni rezultat takmičenja, budući da nije bilo nominacija i da je Akademija jednostavno objavljivala ime pobednika.

Tek od 29. dodele (1954.) ustanovljen je Oskar za najbolji strani film, posle čega je ova nagrada redovno dodeljivana, u standardnoj proceduri, nakon nominacija i glasanja.

Za razliku od ostalih Akademijinih nagrada, Oskar za najbolji strani film se ne dodeljuje pojedincu (čak ni reditelju ili producentu), već određenoj zemlji u celini.

Tokom godina, od 59 Oskara (računajući i počasne nagrade dodeljivane do 1955.) čak 50 su dodeljeni evropskim zemljama, u šta se računaju i 4 nagrade dodeljene SSSR-u i njegovim zemljama naslednicama. Osim Evrope, dobitnici po kontinentima bili su: Azija (4 Oskara, od čega tri Japanu), Afrika (3 Oskara) a dva Oskara su dodeljena drugim državama sa američkog kontinenta (Argentina i Kanada).

U jednom slučaju nagrada je bila podeljena između dve države (nagradu za 1950. za film “Zidovi Malapage” podelile su Francuska i Italija.

Inake, Federiko Felini drži nezvanični rekord, budući da je režirao čak 4 filma koji su nagrađeni Oskarom za najbolji strani film.

Drugi izuzetak od ostalih Oskara je i taj što film ne mora biti prikazivan u SAD da bi konkurisao za nagradu. Umesto toga, film mora biti prikazan u nekoj zemlji tokom određenog vremenskog perioda definisanog pravilima Akademije, s tim da bar sedam dana bude komercijalno prikazivan u bioskopima. Period u kojem film mora biti prikazivan nije uvek isti, s tim da je za 80. dodelu Oskara (2007) taj period bio zaključno sa 30. septembrom 2007.

Dodatni uslov je i da većina dijaloga u filmu ne sme biti na engleskom jeziku. Ovo pravilo se rigorozno primenjuje i dešavalo se da film bude diskvalifikovan zato što ima previše dijaloga na engleskom (poslednji takav slučaj bio je izraelski film “The Band's Visit” (2007). S druge strane, italijanskom filmu bez ikakvog dijaloga “Bal” (1983), nominacija nije bila osporna.

Dodatni diskvalifikujući faktori mogu biti to što je film prikazan na TV ili videu pre nego u bioskopima (slučaj holandskog filma iz 2004. ”Plava ptica”), ili procena Akademije da zemlja koja je nominovala film nije imala dovoljno udela u njegovom stvaranju. Ovaj potonji slučaj nije tako redak, a poslednji put je zabeležen 2007. kada je odbijena kandidatura tajvanskog filma “Lust, Caution”. Slučaj je izazvao iznenađenje na Tajvanu, gde su smatrali da je tajvanski uticaj bio isto toliki i u slučaju filma “Pritajeni tigar, skriveni zmaj”, koji je neku godinu pre toga dobio Oskara za najbolji strani film. Nakon neprihvatanja kandidature ovog filma, Tajvanu je dozvoljeno da kandiduje drugi film. Inače, diskvalifikacije po ovom osnovu po pravilu se dešavaju u prednominacionoj fazi, a jedini slučaj da je film diskvalifikovan nakon nominacije bio je urugvajski film “Mesto u svetu” (1992).

Počev od 79. dodele (2006) film može biti na jeziku koji nije domaći u određenoj zemlji. Do ove izmene pravila je došlo nakon diskvalifikacije italijanskog filma “Private” (2004), do koje je došlo jer glavni jezici u filmu (arapski i hebrejski) nisu domaći jezici u Italiji. Na ovaj način omogućeno je Kanadi da dobije nominaciju za film “Voda” (2005), snimljenom na hindi jeziku. Do tada je Kanada mogla da konkuriše samo sa filmovima snimljenim na francuskom, jer drugi domaći jezik (engleski) ne dolazi u obzir za kandidaturu za strani film. Izmena ovog pravila i dalje ne omogućuje američkim filmovima snimljenim na ne-engleskom jeziku da konkurišu, zato jer ovi filmovi ne ispunjavaju drugi uslov (zemlja porekla ne sme biti S. A. D.), pa tako u obzir za nagradu nisu došli filmovi “Pisma sa Ivo Džime” (2006), snimljen na japanskom, ili “Apokalipto” (2006), snimljen na majatan jeziku.

Izuzetak od poslednjeg pravila su prekomorske teritorije SAD, tako da je jedan film sa Porto Rika čak bio i nominovan na dodeli za 1989., iako stanovnici Porto Rika od 1971. imaju američko državljanstvo.

Svaka zemlja ima pravo da kandiduje jedan (i samo jedan) film. Izbor filma mora da izvrši telo sastavljeno od pripadnika filmske industrije, čija imena moraju biti dostavljena Akademiji.

Nakon što film sa engleskim titlovima bude dostavljen Akademiji, članovi Komiteta za nagradu za strani film tajnim glasanjem biraju pet filmova koji će biti nominovani za nagradu. Pobednik se bira između nominovanih filmova a pravo glasa imaju svi članovi Akademije koji su prisustvovali projekcijama svih pet nominovanih filmova. Članovima koji su nominovane filmove gledali na video-kaseti ili DVD, nije dozvoljeno da glasaju.

Ova procedura je donekle izmenjena za 79. dodelu (2006), utoliko što je proces nominovanja postao dvostepen i po prvi put je lista od devet prednominovanih filmova objavljena nedelju dana pre zvanične objave nominacija. Nakon toga, 30-člani komitet (koji obavezno uključuje i 10 članova sa prebivalištem u Njujorku) provodi tri dana gledajući devet nominovanih filmova, da bi zatim konačno izabrao pet filmova koju stiču status nominovanih.

Kao što je već rečeno, za razliku od Oskara za najbolji film (koji se dodeljuje producentu), Oskar za najbolji strani film se ne dodeljuje nijednom konkretnom pojedincu, već zemlji u celini. U skladu s tim, Oskar dodeljen kanadskom film “Invazija varvara” (2003) je sve do nedavno bio izložen u Muzeju civilizacije u Kvebeku.

Trenutno važeća pravila Akademije kažu da se nagrada dodeljuje filmu a da je “prima” reditelj “u ime kreativnih talenata filma”. U skladu s tim, ne smatra se da je nagrada dodeljena reditelju.

Ipak, postojao je i jedan izuzetak od ovog pravila. Na 29. dodeli (1956) u nominacije u ovoj kategoriji bila su uključena i imena producenata. U skladu sa tim, ne smatra se da je Federiko Felini dobio takmičarskog Oskara (iako su 4 njegova filma dobili Oskar za najbolji strani film), dok se producenti njegovog filma “Ulica” (1954), Dino de Laurentis i Karlo Ponti, smatraju dobitnicima Oskara za ovaj film, budući da su im imena bila izričito navedena uz nominaciju.

Budući da svaka zemlja samostalno određuje kandidata u skladu sa sopstvenim pravilima, dešava se da nacionalni izbor prate optužbe za pristrasnost.

Druga kontroverza i čest predmet kritike je pravilo “jedna država, jedan film”, posebno često napadan od filmskih stvaralaca. Iako ovo pravilo omogućava malim državama da budu primećene na velikoj filmskoj sceni, ono istovremeno onemogućava velike kinematografije da konkurišu sa više ostvarenja, posebno u godinama kada se istovremeno pojavi nekoliko odličnih filmova. Na primer, Francuska je 2007. morala da bira između filma “Život u ružičastom” (za koji je Marion Kotijar čak dobila Oskar za najbolju glavnu ulogu) i filma “Persepolis”, koji su oba pobrali skoro jednaka priznanja.

Postoji i problem sa filmovima u čije stvaranje je uključen veći broj država, tako da se ne može odrediti ni jedna koja je pretežna. Iz ovih razloga film “Dnevnik motocikliste” (2004) nije mogao da bude nominovan za najbolji strani film, iako je dobio veliki broj drugih nagrada, uključujući i Oskare za najbolju pesmu i najbolji adaptirani scenario.

Zadnjih godina postoje polemike i oko pojma “država”. Na primer palestinski film “Božanska intervencija” (2002), koji je pobrao velika priznanja kritike, nije mogao da bude kandidovan zato jer Palestina nije država prema pravilima Akademije. Budući da se ranije dešavalo da budu nominovani filmovi čije su zemlje porekla bili Hongkong ili Porto Riko, sledile su optužbe za dvostruke standarde od strane propalestinskih aktivista. Stvari čini još zanimljivijim to što je tri godine kasnije drugi palestinski film “Paradise Now” (2005), uspeo da dobije nominaciju za najbolji strani film, posle čega su sledili protesti jevrejskog lobija, koji se protivio upotrebi reči Palestina, nakon čega je Akademija kao državu porekla umesto Palestine označila “Palestinsku samoupravu”, što je bilo osuđeno od reditelja Hani Abu-Asada. Štaviše, na samoj ceremoniji dodele, najavljivač Vil Smit je rekao da je film sa “Teritorije Palestine”.

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Podeli:



Preporucujemo

Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...