FT. Vi skoro uvek koristite isti princip ekspozicije, od daljeg ka bližem: grad, zgrada u tom gradu, soba u toj zgradi... to je početak filma „Psycho.“
AH. Na početku „Psiha“ osetio sam potrebu da na ekranu ispišem ime grada, Feniks, zatim dan i čas kada počinje radnja i zato da bih istakao ovu vrlo važnu činjenicu: bilo je sedamnaest minuta do tri popodne i to je bio jedini trenutak kada je ova sirota devojka, Merion, mogla da spava sa Semom, svojim ljubavnikom. Pokazivanje vremena govorilo je da se ona lišava ručka da bi vodila ljubav.
FT. To odmah ukazuje na ilegalnu stranu njihove veze.
AH. I, štaviše, dopuštamo publici da postane voajer.
FT. Filmski kritičar Žan Duše je rekao jednu zanimljivu stvar: „U prvoj sceni „Psiha“ Džon Gavin ima gola prsa a Dženet Li nosi prsluče i zbog toga ova scena zadovoljava samo polovinu publike.“
AH. Tačno je da Dženet Li ne bi morala da nosi prsluče. Ova scena mi nije izgledala posebno nemoralna; nije mi pružala nikakvo naročito uzbuđenje, jer Vi znate da sam ja kao neženja, neka vrsta apstinenta, ali nema nikakve sumnje da bi ova scena bila mnogo interesantnija da su se devojčine grudi dodirivale sa prsima mladića.
FT. Znam da se u „Psihu“ bili primorani da uputite publiku na lažni trag i pretpostavljam da je druga korist ovog erotskog početka bila da skrenete pažnju gledalaca na seksualnu stranu; kasnije, kad budemo u motelu, zbog ove prve scene koja pokazuje Dženet Li u prslučetu, pomislićemo da je Entoni samo voajer. Uostalom, sem ako ne grešim, to je jedina scena sa ženom u prslučetu u Vaših pedeset filmova.
AH. Osećao sam potrebu da prvu scenu snimim na taj način, sa Dženet Li u prslučetu, jer se publika menja, ona evoluira. Klasičnu scenu zdravog poljupca prezreli bi mladi gledaoci i verovatno bi imali želju da kažu „To je idiotski.“ Znam da se i oni sami ponašaju kao Gavin i Li i da im treba pokazati način na koji se, gotovo uvek, i oni sami ponašaju. S druge strane, želeo sam da vizuelno prikažem utisak beznađa i usamljenosti u ovoj sceni.
FT. Da, upravo mi se čini da ste, u „Psihu“, imali na umu da obnovite publiku u ovih poslednjih deset godina i da je film bio ispunjen stvarima koje ne biste nikada radili u drugim filmovima.
AH. Potpuno tačno, i ima još mnogo primera te vrste, u pogledu tehnike, u „Pticama“.
FT. Čitao sam roman „Psiho“ i smatram da je bestidno izveštaćen. U njemu se često čita: „Normaln je odlazio da sedne pored svoje stare majke i započinjali su razgovor.“ Tu vrstu pripovedanja uopšte ne podnosim. Film je ispričan sa mnogo više ubedljivosti, a to se zapaža kada se ponovo gleda. Šta Vam se svidelo u knjizi?
AH. Smatram da je jedina scena koja mi se dopala i zbog koje sam se odlučio da snimim film bila munjevitost ubistva pod tušem; to je potpuno neočekivano i zbog toga sam se zainteresovao.
FT. To ubistvo je kao silovanje... Čini mi se da je roman bio inspirisan stvarnim događajem?
AH. Pričom o tipu koji je čuvao leš svoje majke u kući, negde u Viskonsinu.
FT. U „Psihu“ postoji čitav jedan mehanizam užasa koji ste obično izbegavali, neka sablasna strana, tajanstveni amnijent, stara kuća...
AH. Smatram da je tajanstveni ambijent, u izvesnoj meri, slučajan; na primer, u severnoj Kaliforniji naći ćete mnogo usamljenih kuća koje liče na ovu iz „Psiha“; to nazivaju „kalifornijskom gotikom“ i pošto je istinski ružno, čak kažu: „kalifornijski medenjaci“. Nisam započeo svoj rad u nameri da postignem atmosferu starog „Univerazalovog“ filma užasa, jedino sam želeo da budem autentičan. Dakle, u to ne treba sumnjati, kuća je verna reprodukcija stvarne kuće, a motel je isto tako tačna kopija. Izabrao sam ovu kuću i ovaj motel jer sam shvatio da priča ne bi imala isti efekat sa običnim bungalovom: ova vrsta arhitekture odgovara njenoj atmosferi.
FT. A zatim, ta arhitektura je prijatna za oko, kuća je vertikalna dok je motel sasvim horizontalan.
AH. Potpuno tačno, evo naše kompozicije... Da, jedan uspravni i jedan vodoravni blok.
FT. Međutim, u „Psihu“ nema nijedne simpatične ličnosti sa kojom bi se publika mogla poistovetiti.
AH. Zato što to nije bilo potrebno. Ipak, verujem da je publika sažaljevala Dženet Li u trenutku njene smrti. U stvari, prvi deo filma je ono što se ovde u Holivudu naziva „crvena haringa“, to jest trik koji je namenjen da skrene vašu pažnju, da bi se pojačalo ubistvo, da bi se za vas stvorilo potpuno iznenađenje. Bilo je potrebno da ceo početak bude namerno malo duži, sve što se odnosi na krađu novca i bekstvo Dženet Li, da bi smo usmerili publiku na pitanje: da li će devojka biti uhvaćena ili ne? Sećate li se mog isticanja tih četrdeset hiljada dolara: radio sam pre početka filma, za vreme filma i do kraja snimanja da bih dramatizovao značaj tog novca.
Poznato Vam je da publika uvek pokušava da unapred pravi pretpostavke i da voli kada može da kaže: „Ah, ja znam šta će se sada desiti.“ Ali, samo saznanje nije dovoljno, potrebno je potpuno voditi gledaočeve misli. Što više pojedinosti dajemo o devojčicnom putovanju automobilom, sve više zaokupljamo gledaoca njenim bekstvom – zbog toga smo dali toliki značaj policajcu na motociklu sa crnim naočarima i promeni automobila. Kasnije, u motelu, Entoni Perkins opisuje Dženet Li svoj život, oni izmenjuju utiske i dijalog je i dalje vezan za devojčine probleme. Prepostavlja se da je ona odlučila da se vrati u Feniks i da nadoknadi novac. Mogućno je da deo publike, koji pokušava da pogodi, misli: „E pa lepo, ovaj mladić nastoji da ona promeni mišljenje.“ Vratimo publiku, držimo je što je moguće dalje od onoga što će se desiti.
Kladim se s Vama u šta god hoćete da bi, u običnom filmu Dženet Li dobila drugu ulogu, ulogu sestre koja je u potrazi, jer nije uobičajeno da zvezda bude ubijena u prvoj trećini filma. Ja sam namerno ubio zvezdu jer je na taj način ubistvo postalo još neočekivanije. Uostalom, zbog toga sam i zahtevao da se ne dopusti ulazak publike posle početka filma, jer bi zakasneli gledaoci očekivali da vide Dženet li pošto je ona već napustila ekran sa nogama ispred sebe!
Konstrukcija ovog filma je veoma zanimljiva i to je moja najuzbudljivija igra sa publikom. „Psihom“ sam upravjao gledaocima kao da sam svirao orgulje.
FT. Veoma volim ovaj film, ali, po meni u njemu postoji, jedan pomalo prazan trenutak - dve scene kod šerifa, posle Arbogeotovog ubistva.
AH. Šerifova intervencija dolazi od jedne stvari o kojoj smo često govorili, proročkog pitanja: „Zašto ne odu u policiju?“ Obično odgovaram: „Ne idu u policiju zato što je to dozlaboga dosadno.“ Dakle, eto primera šta se dešava kada ličnost ode u policiju.
FT. Međutim, zanimljivost se potom dosta brzo vraća. Čini mi se da publika u toku filma često menja mišljenje i predmet naklonosti. U početku se nada da Dženet Li neće biti uhvaćena. Ubistvo nas veoma iznenađuje ali čim Entoni Perkins izbriše dokaze, mi smo mu naklonjeni, nadamo se da neće biti uznemiravan. Kasnije, kada od šerifa saznajemo da je Perkinsonova majka mrtva već osam godina, naglo menjamo tabor i okrećemo se protiv Entonija Perkinsa, ali iz čiste radoznalosti. Pažnja sa kojom je Perkins brisao sve tragove zločina čini nam ga privlačnim. To je kao kad se divimo nekome ko je dobro obavio svoj posao. Verujem da je, pored slova na špici, Sol Bes pravio i crteže za film?
AH. Samo jednu scenu (je Sol Bes snimio) i nisam mogao da je iskoristim. Nije bila reč o ubistvu, već samo o onome što mu prethodni, o penjanju uz stepenice. Dakle, bio je tu kadar detektivove ruke koja klizi po ogradi stepeništva i vožnji preko ograde stepeništva kroz koju se, sa strane, vide Arbogestove noge. Kada sam video snimljen materijal ove scene, primetio sam da ne odgovara mojoj zamisli i to je za mene bilo zanimljivo otkriće. Penjanje stepenicama, snimljeno na taj način, nije davalo utisak nevinosti, već krivice. Ovi kadrovi odgovarali bi da je bila reč o ubici koji se penje uz stepenice, ali smisao scene je sasvim suprotan.
Setite se napora koje smo imali da bi smo publiku pripremili na ovu scenu; već smo rekli da je u kući tajanstvena žena, rekli smo da je izašla iz kuće i nožem ubila mladu ženu pod tušem. Sve što je moglo da stvori napetost dok se detektiv peo stepenicama bilo je sadržano u ovim elementima. Prema tome, morali smo ovome prići sa krajnjom jednostavnošću; bilo nam je dovoljno da prikažemo stepenice i čoveka koji se penje na najjednostavniji način.
Uzeo sam samo jednu sekvencu sa Arbogestom koji se penje uz stepenice i, kad se približio poslednjem stepeniku, namerno sam postavio kameru visoko iz dva razloga: prvo, da bih mogao da snimam majku vertikalno jer, da je prikazao sa leđa, izgledalo bi da namerno krijem njeno lice i publika bi bila nepoverljiva. Iz ugla u kome sam se postavio, nije se sticao utisak da izbegavam da je pokažem.
Drugi i glavni razlog da kameru postavim tako visoko bio je postizanje snažnog kontrasta između opšteg plana stepeništa i krupnog plana njegovog lica u trenutku kada se nož obara na njega. Sve je bilo poput muzike, vidite, kamera na visini sa violinama i odjednom ogromna glava sa pleh-muzikom. U planu odozgo, imao sam majku koja dolazi i nož koji se zaranja. Napravio sam rez na nožu koji se obara i prešao na krupni plan Arbogesta. Zalepili su mu na glavu malu plastičnu cev ispunjenu veštačkom krvlju. U trenutku kada se nož približio njegovom licu, naglo sam povukao nit koja je oslobodila krv i tako je njegovo lice bilo obliveno, držeći se unapred predviđenog plana. Na kraju on pada unazad, na stepenice.
FT. Ovo padanje unazad niz stepenice me je mnogo zanimalo. U stvari, on i ne pada. Njegove noge se ne vide, ali stiće se utisak da on silazi natraške, dotičući svaku stepenicu vrhom noge, pomalo kao što bi činio baletan...
AH. To je pravi utisak, ali da li ste pogodili kako smo to uspeli?
FT. Uopšte ne. Jasno mi je da je bila reč o produženju radnje, ali ne znam kako ste to postigli.
AH. Pomoću trika. Najpre sam Doli-kamerom snimio spuštanje uz stepenice bez ličnosti. Zatim sam postavio Arbogesta na jednu specijalnu stolicu i on je, dakle sedeo ispred rir-projekcije na kojoj je projektovano spuštanje stepenica. Onda smo prodrmali stolicu i Arbogest je trebalo da napravi samo nekoliko pokreta da bi mahao rukama po vazduhu.
FT. To je veoma uspelo. Kasnije, u filmu, ste ponovo koristili najvišu poziciju kamere da bi ste pokazali kako Perkinis odvodi svoju majku u podrum. Ubistvo Dženet Li je isto tako veoma uspelo.
AH. Njegovo snimanje trajalo je sedam dana, sa sedamnaest pozicija kamere za četrdeset pet sekundi filma. Za ovu scenu napravili su mi divan veštački torzo sa krvlju koja je trebalo da šikne ispod noža, ali ga nisam upotrebio. Više sam voleo da koristim devojku, nag model, koja je bila dublerka Dženet Li. Samo se vide Dženetine ruke, ramena i glava. Sve ostalo je rađeno sa modelom. Naravno, nož nikada ne dodiruje telo, sve je to urađeno u montaži. Nikada se ne vide zabranjeni delovi ženskog tela, jer smo pojedine kadrove snimali usporeno da bismo izbegli da u kadru imamo grudi. Usporeno snimljeni kadrovi su potom ubrzavani, jer njihovo umetanje u montažu daje utisak normalne brzine.
FT. To je scena nečuvene žestine.
AH. To je najžešća scena u filmu, a zatim, kako film ide dalje, sve je manje i manje nasilja jer je sećanje na prvo ubistvo dovolno za stvaranje trenutka more zbog suspensa koji će doći kasnnije.
FT. Vešto izvedena i sasvim nova ideja. U stvari, „Psiho“ bi se mogao smatrati eksperimentalnim filmom.
AH. Možda. Moje najveće zadovoljstvo je u tome što je film delovao na publiku a to je stvar do koje mi je izuzetno stalo. U „Psihu“ mi sadržaj filma malo znači, ličnosti mi malo znače; ono što mi znači je skup delova filma, fotografija, zvuk i sve čisto tehnički što je moglo da učini da publika urla. Smatram, da imamo veliko zadovoljstvo u tome, što pomožu filmske umetnosti možemo da uzbudimo masu. A sa „Psihom“ smo to uspeli. Publiku nije zanima poruka filma. Publiku nije uzbudilo sjajno tumačenje uloga. Publiku nije očarao roman na glasu. Ono što ju je uzbudilo bio je čist film.
FT. „Psiho“ je toliko univerzalniji što je to pedeset posto nemi film. U njemu su dve tri rolne bez ikakvog dijaloga. Mora da je bio lak za sinhronizaciju i titolovanje....
AH. Da. Na Tajlandu, ne znam da li to znate, nisu korisitili ni titlove ni sinhronozaciju; jednostavno su isključili zvuk i jedan čovek, koji je stajao pored ekrana, različitim glasom govorio je sve uloge iz filma.
Filmovi:
Počeci:
| |||
---|---|---|---|
1921 | The Call of Youth | ||
The Great Day | |||
Appearances | |||
The Mystery Road | |||
The Princess of New York | |||
Dangerous Lies | |||
The Bonnie Brier Bush | |||
1922 | Love's Boomerang |
Kao umetnički saradnik:
1922 | Three Live Ghosts | ||
Tell Your Children | |||
The Spanish Jade | |||
The Man from Home | |||
1923 | Woman to Woman | ||
The White Shadow (aka White Shadows in U.S.) | |||
1924 | The Prude's Fall (aka Dangerous Virtue in U.S.) | ||
The Passionate Adventure | |||
1925 | The Blackguard |
Britanski filmovi:
|
|||
---|---|---|---|
1922 | No. 13 | ||
1923 | Always Tell Your Wife | ||
1925 | The Pleasure Garden | ||
1926 | The Mountain Eagle (aka Fear o' God in U.S.) | ||
1927 | The Lodger: A Story of the London Fog | ||
The Ring | |||
Downhill (aka When Boys Leave Home in U.S.) | |||
1928 | The Farmer's Wife | ||
Easy Virtue | |||
Champagne | |||
1929 | The Manxman | ||
Blackmail (silent version) | |||
Zvučna era: |
|||
Blackmail | |||
1930 | Juno and the Paycock (aka The Shame of Mary Boyle in U.S.) | ||
Murder! | |||
Elstree Calling | |||
1931 | The Skin Game | ||
Mary | |||
Rich and Strange (aka East of Shanghai in U.S.) | |||
1932 | Number Seventeen (aka Number 17 in U.S.) | ||
1933 | Waltzes from Vienna (aka Strauss' Great Waltz in U.S.) | ||
1934 | The Man Who Knew Too Much | ||
1935 | The 39 Steps | ||
1936 | Secret Agent | ||
Sabotage (aka The Woman Alone and/or I Married a Murderer in U.S.) | |||
1937 | Young and Innocent (aka The Girl Was Young in U.S.) | ||
1938 | The Lady Vanishes | ||
1939 | Jamaica Inn | ||
1950 | Stage Fright | ||
1972 |
Frenzy |
Američki filmovi: | |||
---|---|---|---|
1940 | Rebecca | ||
Foreign Correspondent | |||
1941 | Mr. & Mrs. Smith | ||
Suspicion | |||
1942 | Saboteur | ||
1943 | Shadow of a Doubt | ||
1944 | Lifeboat | ||
Aventure Malgache | |||
Bon Voyage | |||
1945 | Spellbound | ||
1946 | Notorious | ||
1947 | The Paradine Case | ||
1948 | Rope | ||
1949 | Under Capricorn | ||
1951 | Strangers on a Train | ||
1953 | I Confess | ||
1954 | Dial M for Murder | ||
Rear Window | |||
1955 | To Catch a Thief | ||
The Trouble with Harry | |||
1956 | The Man Who Knew Too Much | ||
The Wrong Man | |||
1958 | Vertigo | ||
1959 | North by Northwest | ||
1960 | Psycho | ||
1963 | The Birds | ||
1964 | Marnie | ||
1966 | Torn Curtain | ||
1969 | Topaz | ||
1976 | Family Plot |