•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Autor

Ko je autor filma?

Tvrdi se da je film proizvod kolektivnog rada, ali ipak, najjasnije u tome je primat ličnosti. Sa tog stanovišta svaka „komponenta“ te ličnosti predstavlja samostalni, prepoznatljiv doprinos celini, gde je režija samo jedna od „komponenata“, prva među jednakima. Ta celina, film, uvek zavisi od jedne ličnosti, koja upućuje tu celinu u pravcu u kojem želi da se ta celina kreće, tako da reći da je film produkt kolektivnog rada jeste besmisleno, jer kolektivan je samo posao. Umetnost, i kao stvaralački čin, i kao rezultat, neizbežno je stvar rediteljeve individualnosti, ukoliko je uopšte reč o reditelju-umetniku, što je za temu autora jedino i zanimljivo.

Ako reditelj hoće da bude nešto više nego nadzornik nad radnicima, ako hoće da bude stvaralac, onda je među svim umetnostima, to jest, umetničkim zanatima, njegov sigurno najteži. Postavlja se pitanje, da li je režija u filmu jedina potpuna kreacija, da li je budućnost filma u rukama reditelja, ma oni bili veliki tehničari, kakvi su danas najbolji među njima, ili u rukama autora, to jest, onih koji to imaju da kažu vizuelnim izražavanjem? Da li je filmsko umetničko delo izraz čoveka ili tehnike? Nikada nijedna „komponenta“ nije od filma načinila remek-delo, jer zbrajanjem „komponenata“ nastaju samo dobri sadržaji, indistrijski filmovi.

Bez obzira što je teorija autora proizašla iz „Cahiers du cinema“, ja ću se potruditi da nju ostavim po strani. Ja je smatram prilično nedefinisanom. Jednačina delo = autor + tema, može da bude korisna, kako su oni istakli, ali gubi svoje vrline čim kritičar sav značaj prida isključivo autoru i ide čak tako daleko da u svojoj analizi zanemari njegovo delo. Sve ostalo, prema njihovom viđenju, ravno je nuli. Isključivost takve politike vodi u drugu opasnost – u negaciju filma, u korist i slavu njegovih autora koji iz prve grupe autora odlaze u grupu niže – tehničara. „Cahiersi“ su bili opredeljenja, kada jednom prihvate reditelja kao autora, ovaj postaje neprikosnoven, slično Bogu, i ne može da bude svrgnut. Autor stiče kvalitet zavodljive začaranosti. Stvarnost počine da izmiče. Ostaje da je ova teorija bila neophodan stepenik u razvoju mišljenja filmskih autora.

Ukratko, politika autora se sastoji u tome da lični činilac umetničkog stvaranja odabere merilo na koje ćemo se pozivati, a da se onda pretpostavi da se ovaj prenosi, i čak napreduje iz filma u film. Da je književnost, to bi bilo očigledno, ali velike su razlike između nje i filma, obzirom da film sa sobom nosi društveni, a ne lični činilac književnosti. Film se, pre svega, svodi na lični odnos između reditelja i gledaoca. Filmovi nisu otuđeni proizvodi, već deo masovnog gledališta: stvaraoci iza kamere i publika vode dijalog, zato i pored tog prvog, postoje još i dva odnosa, između kritičara i filma i između teorije i prakse. Pogrešno je, zato, poći od pretpostavke da je svaki film kojeg reditelja može udenuti u njihov metod, dobar film, jer kritičari drugih umetnosti su daleko od toga da dokazuju kako je jedno delo prepoznatljivo i tipično za njegovog autora. Precenjivanje američkih reditelja u odnosu na evropske, imalo je svoju lošu posledicu koja se ogledala u tome da je primena pojma reditelja kao autora, na do tada podcenjivani komercijalni holivudski film, dovela do stvaranja čitavog niza izmišljenih veličina, vodeći apsurdnim zaključcima u korist često minornih i osrednjih reditelja.

Kada se u proceni određenog filma polazi od koncepcije o autoru, postoji uvek prisutna mogućnost da se i najgori filmovi jednog autora stave daleko ispred najboljih filmova nekog drugog autora, kao nešto što se samo po sebi podrazumeva. Zato što ga je jedan autor snimio, film uopšte i nije potrebno gledati: dovoljno je da znamo ko ga je režirao. To i nije sasvim netačno, ali jeste isključivo i ograničeno.

Svaki reditelj stvara svoje filmove na osnovu neke središne strukture i svi njegovi filmovi mogu da se posmatraju kao njene varijacije ili razrade. Analiza se, dakle, ne može samo zadržati na posmatranju sličnosti i ponavljanja, već se mora baviti i sistemom razlika i ortodoksnih pravila da bi se shvatila njihova izuzetnost. Treba uočiti što više pojedinosti. Stenli Kavel je rekao: „Dobri reditelji razumeju ono što rade, ono čemu daju smisao, lošiji iskazuju besmisao.“ I pisac može da padne ispod svog najvišeg nivoa, a da se književni kritičar ne oseti prozvanim da ga brani ili da ga prezire. Neki film može biti važan od kulturloškog značaja iako je potpuno anoniman – baš poput srednjovekovnog religioznog slikarsta koje daje vrlo malo ili nimalo podataka o svom tvorcu-autoru. Veći deo narodne poezije je po definiciji bez određenog autora, što ne umanjuje njenu vrednost ili značaj.

Film, kao i svaka druga umetnost, treba da pobudi kod gledaoca način na koji će on iskoristiti film, koliko će ga promeniti, koliko mu pomaže da shvati svoju egzistenciju, kako funkcioniše kao jezik. Na taj način, film, prelazi sa apstraktnog na konkretno obraćanje. Više nije važan materijal, pa čak ni psihološki realizam, već pre intelektualni realizam. Kada su jednom gledaoci prepoznali „glas“ autora koji je bio razgovetan, mogli su da pristupe filmu ne kao da je stvarnost, ili san o stvarnosti, već kao iskaz drugog pojedinca.

O filmskom autoru se, dakle, može raspravljati onako kako bi se raspravljalo o književnom, mogu se razmatrati njegove glavne teme, obrasci slikovitosti i tehnike, mogu se određivati njegova jedinstvenost, njegova stanovišta i njegov „rukopis“, jer sve to proizlazi iz njegovog dela. Ipak, ako neki reditelj ima svoj individualni stil, to ne čini po sebi njegove filmove zanimljivim. Pored dara i ideja koji su mu neophodni, koliko i piscu romana, filmski autor mora da ima i taj određeni stil, to jest, da ume svoje estetsko znanje da prilagodi ostvarenju jednog ličnog dela i da ga znalački upotrebi, a naročito da postavi nova pravila koja će možda važiti samo za to delo, ali koje će mu dati originalno obeležje i učiniti od njega nešto više od obične i metodične primene akademskog znanja. Međutim, ako svako delo sadrži sopstvene zakone, ono mora i da ih opravda.

Kada reditelj oboji svoje delo ličnim viđenjem ili pogledom na svet, status „autora“ se prenosi na reditelja. Autorska teorija pretpostavlja da se većina filmova može interpretirati kroz umetničku ličnost reditelja, baš kao što se to čini sa romanima i njihovim piscima. Jasno je kada se priča o Drayeru ili Bergmanu, pa zato ostaje uvek škakljivo pitanje da li je uopšte moguće, takav jedan prikaz primeniti i na holivudske reditelje. Posmatrajući filmove Drajera ili Bergmana, dolazi se do uverenja, na osnovu brojnih dokaza, spoljnih i unutrašnjih u odnosu na svoje filmove, da su dostigli visok stepen kontrole nad njima. Taj stepen kontrole u Americi jedino je ostvario u potpunosti Woody Allen.

Film koji odmah godi nečijem osećanju može da bude daleko manje tačan u svom slikanju otuđenih senzibiliteta i siromašniji u svojim proniknućima nego film kome čovek i protiv svoje volje poveruje. Zato stil i jeste važan faktor autora, jer ako i reditelj ima svoj individualni stil to ne mora da čini njegove filmove zanimljivim, može i neke približiti kategoriji autora, samo približiti, ali to ih ne čini velikim stvaralačkim umetnicima, izuzev za odmor, zabavu i uzbuđenje, poput Kubricka, Spielberga, Copolle, Scorsesea, grupu koju bi većina bez razmišljanja svrstala među autore.

Neizbežno, osrednji ili loš film koji je napravi „veliki“ reditelj biće zanimljiviji za poznavaoca nego osrednji ili čak dobar film osrednjeg reditelja.

Na kraju, možda će nekada neko ostvariti zadatak koji je Ajzenštajn sebi postavio kako bi shvatio medijum kojim je bio zaokupljen – da se stvori jedinstvena teorija filma i konačna analiza autora. Kada bismo uspeli da izbegnemo neke estetske rasprave u prošlosti i neke antiintelektualne predrasude u sadašnjosti, autoru filma bi mogla da se posveti pažnja koju zaslužuje.

Podeli:



Preporucujemo

Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...