•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Funny Games (1997)

„Funny Games“, u obe inakarnacije, je pre svega skandalozan film. Kontraverzno (ne)razumevanje filma kao jednog od onih koji slave nasilje je nešto što se očekivalo od filma i gradilo na tome i pre nego je pušten. Dizajniran da stvori, a on zapravo i jeste izazvao skandal u kanu kada je Wim Wenders čuveno napustio projekciju filma, sigurno da je „Funny Games“ Hanekeov najkontraverzniji film. Michel Cieutat, čija je prva jasna analiza prvog „Funny Games-a“ uključila film u kolekciju nazvanu „50 filmova koji su stvorili skandal“, pokriva oba aspekta. Kako je Cieutat napisao, strah da se suočimo sa „neopravdanim scenama“ je veliki, tako da su neki gledaoci lako mogli da preskoče cilj samog filma u „korist toliko često iskorišćene atrakcije za postavljanje spektakla nasilja“ toliko često korišćenim u naivnim američkim filmovima ovakvog žanra. Konstrukcija „Funny Games-a“, kako Cieutat piše – čini nemogućim da se gledalac sigurno identifikuje sa žrtvama, već goni njega ili nju da „pokuša da predvidi kadrove predstojeće radnje i samim tim projektuje sebe kroz psihu kriminalaca.“

Thomasu Assheueru, skandal u srcu našeg društva je sasvim savremena tema. Kako je izložio u svom ranom prikazu filma, pre masakra porodice od strane ubice kojima je pridao „fašističku neutralnost“, dolazi „smrt imaginacije, sasušenje ljudske fantazije u uspomenama jezika, smrtonosan proces u dubini sažaljenja i emocija.“ Assheuer je vrlo pažljiv da ne zameni Hanekeovo odricanje postmodernog relativizma sa pozivom na povratak na vreme kada su porodične vrednosti navodno i dalje postojale. Više nego samo ubeđenje srednje klase, to su ustvari „društveni mitovi“ kako ih Gabriele Wurmitzer naziva, prizivanje pažnje, na primer, da su mitovi nečtivosti, nebezbednosti i podizanja kriminala učvršćeni samo među neprivilegovanim,

Prikazi koji su se ticali obe verzije „Funny Games“ (1997 i 2007) pokazuju zanimljiv šablon; sa evropskim kritičarima koji su „Funny Games“ smatrali svojim terenom, dok su britanski i američki kritičari napali su Hanekea da je navodno snishodljivim stavom napao njihovu publiku. Kritičari su ili odbacili film kao „isprazno vežbanje“ ili su se osetili „povređeni“ da tako nesuptilno nagoveste da je film ustvari pozivao na pravdu osvete. Jedna od kritika je bila: „“Funny Games“ je „Hostel“ za otmeniju klasu, produžena šala u najboljem mogućem smislu.“ Čini se da mnogi Anglo-saksonski filmski kritičari jednostvano nisu bili sposobni da isprate zaokret, ili bolje rečeno, rascep koji je Haneke otvorio između gledaoca i posmatrača koje su Cieutat i Assheur pokušali da shvate.

Klasični šablon, na koji su svi navikli, identifikacije gledaoca, traže od nas da prihvatimo žrtvin pogled na stvari. U „Funny Games“ to ne funkcioniše tako; čak naprotiv, moramo da se identifikujemo sa mučiteljima, zaokret u percepciji na koji su evropski gledaoci više navikli. To je, meni se čini, sav izvor negativnog prihvatanja i odbacivanja filma u Americi kao suprotnost studiranju tematike od strane evropskih kritičara. Uzimajući u obzir snažne negativne emocije koje je Haneke izazvao, otišao bih i dalje da kažem da je optužba Hanekeu bila i zbog napada na „privilegovanu klasu“ kojoj novinari i školarci žele da pripadaju i koji sebe smatraju liberalnim, obrazovnim i multikulturnim. Hanekeov film, može se reći, deluje iz „ego-ideala“, dopuštajući srednjoj klasi da pogleda u samu sebe, otkrivajući sopstvenu odvratnu stranu, samim tim izazivajući krivicu i agresivnu reakciju. Haneke je filmom isprovocirao klasu koja najmanje voli da bude dotaknuta na ovakav način, ciljajući tačno na one gledaoce koji nikada ne bi otišli na ovakav film koji ponižava njihovu pripadnost, što nije tipično za gledaoca Hanekeovih filmova. A dalje, sa druge strane, premostio je raskorak u kojem gledalac ostaje ravnodušan pred nasiljem, nedotaknut, kao neko ko uživa u jevtinim uzbuđenjima koje pružaju američki filmovi.

U obe verzije Haneke kreće sa širokim kadrom auta iz ptičije perspektive što budi uspomene na početak filma „The Shining.“ A onda, u sledećim scenama, Haneke se služi generičkim sredstvima tipičnim za stravu i užas/slešer pod-žanr, kao što su krupni kadrovi noža i pretvaranje domaćinstva u instrumente mučenja, time naglašavajući vezu sa drugim pod žanrom – „napada na kuću.“ Zatim, nakon što su se ubice direktno obratile publici, u najčuvenijoj sceni filma, pride i najozloglašenijoj, jedan od ubica uzima daljinski da premotava film unazad. Šokantni elemenat koji je Haneke ovde uveo nije narušavanje tog četvrtog zida. Niti je Haneke pokazao da su glumci u okruženju studija kako bi akcentovao preteranu stvarnost; što bi bio tipičan primer kojim bi se poslužili modernisti autori poput Ingmar Bergmana i Jean-Luc Godarda, a što je Haneke samo jednom uradio, u „Who was Edgar Allan? (1984). Umesto toga, Hanekeov neskladan potez u „Funny Games-u“ jeste samo potpuno pridavanje jednom od likova autoritativnu vlast i oduzimanje svake dalje kontrole nama gledaocima. Ako je tada premotan film unazad, šta onda, uopšte, dalje može da se desi u korist napaćene porodice?

Mogao bi da poredim film, recimo sa, „The Strangers“, i možda bi se lakše shvatila jedinstvenost Hanekeovog filma. Osnovna radnja „The Strangers“ ne razlikuje se toliko od „The Funny Games“: umišljeni omladinci čija je jedina motivacija za ubijanje njihovo sadističko zadovoljstvo beže i nastavljaju njihovu putanju ubijanja. No, „The Strangers“ se lako može produžiti u seriju sa sve više ubijenih tela i sa sve skupljim specijalnim efektima, ili da se završi sa nastavkom u kojem osveta dominira sa sadističkim ubicama i uljezima koji budu ubijeni od strane roditelja njihovih žrtava, kao u slučaju „The Last House on the Left.“ Značajno je da završetak „The Strangers-a“ jasno nagoveštava mogućnost nastavka: jedan od ubica tvrdi: „Biće jednostavnije sledećeg puta.“ „Poslednja devojka“ pronađena je živa. „Funny Games“ sa druge strane, nikada ne bi mogao da ima nastavak kao likovi koji su već manipulisali i da bude sada restartovani kao da su igrači u video igrici. Nastavak, ako se već on očekuje, nalazi se u samom kraju filma kao logički zaključak koji postaje sopstvena negacija. Što se tiče rimejka, nikada ne mora da se „Funny Games“ završi samo sa jednim. Može lako da se zamisli čitav niz serijala „Funny Games“, na primer „Funny Games Srbija“, ili „Funny Games Irak“ ili „Funny Games Egipat.“ Ono što bi bilo promenjeno u rimejku je samo stvarnost u kojoj žive ti likovi. Nove verzije sada bi budile nova osećanja sa dečakom i vrećom preko njegove glave, jer se sada gledalac ne može otresti onih slika iz Abu Ghraib zatvora i mučenja u njemu što i nije bilo tako davno.

Zanimljivo je da „Funny Games U.S“ nije prošao box office, čak ni kod publike koja inače voli da gleda takav žanr. Zaradio je jedva 1,3 miliona dolara, za razliku od Evrope gde je skupio skoro 6,5 miliona dolara. Međutim, istovremeno, par nedelja nakon „Funny Games“ prikazan je „The Strangers“ koji je u Americi dostigao zaradu od 52,5 miliona dolara, a u Evropi 29. I još jedna stvar je zanačajna. „Funny Games“ je u Americi bio prikazan u 288 bioskopa, „The Strangers“ u 2,477.

Problemi koje su publika i kritika imale sa filmom jeste navika na holivudsko predstavljanje ubica. Za razliku od njih, Haneke odbija da pruži bilo kakvo objašnjenje motivacija dvojici ubica koji učestalo tokom filma menjaju sopstveni identitet. Publika koja je navikla na opravdanja ubica zbog zlostavljanja u detinjstvu, odbacivanja od društva i njima sličnim izgovorima, nije uspela da podnese teret mogućnosti da razlog za nasilje ne mora da postoji, a ti razlozi su više nego potrebni kada roditelj shvata da su njegovi pokušaji da spase dete sasvim uzaludni jer je ubica u potpunoj kontroli, a time se onda i dokazuje nemoć nuklerane američke porodice. A Amerika i nemoćnost mogu da izdrže 288 bioskopa.

Izmena društveno-političkog konteksta, zatim, navodi na pitanja klase i očekivane publike. Hanekeova kinematografija je veoma svesna klase. Ako ste odgledali makar jedan njegov film znate o čemu je reč i kakvim se ljudima dešavaju stvari koje im se dešavaju. Brodić u filmu, zajedno sa palicama za golf znaci su bogatstva u prvoj verziji „Funny games-a“, zato što su ti statusni simboli i dalje nesvakidašnji u Evropi, koji sigurno ne mogu da umanje zlonamerni osećaj posmatrajući kako je porodica kažnjavana od njihovih samih. Sa druge strane, igra nagađenja muzike ne bi se činila toliko izuzetnom u evropskom kontekstu, ali bi zato mogla da se protumači kao znak elitizma u Sjedinjenim Državama. I pored izgleda okruženja iznenađujuće je kako se gledalac lako i brzo može poistovetiti sa bilo kojom od dve porordice. Sam Haneke je napomenuo da su obe verzije napravljene kao poziv za buđenje američkoj publici, ali je uznemirio i evropsku, koja je posmatrajaći film, iako nije bila „tipično američka“, prepoznala samu sebe. Naziv druge verzije „Funny Games U.S“ može da se čita i kao „Funny Games us“ prebacujući se sa „gadnog amerikanca“ na nas, zadovoljnu publiku srednje klase.

Žanr:Drama, Triler, Strava i Užas
Godina:1997
Reziser:Michael Haneke
Producent:Veit Heiduschka
Scenario:Michael Haneke
Uloge:Susanne Lothar, Ulrich Mühe, Arno Frisch, Frank Giering, Stefan Clapczynski
Uzrast:R
Box office:8
Studio:Wega Film
Zemlja:Austrija
Jezik:Nemački
Trajanje:108 minuta
Podeli:



Preporucujemo

Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...