Ingmar Bergman (Uppsala, 14.7. 1918. - Fårö, 30.7. 2007.), je švedski filmski reditelj i scenarista, i pozorišni reditelj i scenarista. Smatra se jednim od najvećih i najuticajnijih redatelja modernog filma.
Režirao je 62 filma, od kojih je većinu napisao, a režirao je preko 170 pozoršnih komada. Neki od njegovih međunarodno najpoznatijih glumaca su Liv Ullmann i Max von Sydow. Većina njegovih filmova je smeštena u krajolike njegove rodne Švedske. Teme su uglavnom sumornost, bolest, izdaja i ludilo. Zajedno s Federic-om Fellini-jem, smatra se jednim od najpoštovanijih i najuticajijih reditelja dvadesetog veka.
Bergman je bio aktivan više od 60 godina, ali karijera mu je došla u pitanje 1976. kad je otkazao nekoliko nerešenih produkcija, zatvorio svoje studije i otišao u samovoljni egzil u Nemačku na osam godina nakon kriminalističke istrage za navodnu utaju poreza.
Ingmar Bergman rođen je u Uppsali, Švedska, kao sin Erika Bergmana, luteranskog sveštenika i i njegove žene, Karin. Odrastao je okružen religijskim umetninama i raspravama. Njegov otac bio je veliki konzervativac i patrijahalan: Ingmar bi bio zaključan u mračne ormare zbog prekršaja kao što su mokrenje u krevet. "Dok je otac propovedao na govornici, vernici su molili, pevali ili slušali", napisao je Ingmar u svojoj autobiografiji Laterna Magica,
"Posvetio sam svoje interese misterioznom svetu crkvenih arkada, debelih zidova, mirisu sveštenosti, sunčevoj svetlosti koja je obasjavala čudne srednjovjekovne slike i izrezbarene figure na zidovima. Bilo je svega što čovekova mašta može poželeti - anđela, svetaca, zmajeva, proroka, đavola, ljudi."
Iako je odrastao u tom luteranskom okruženju, Bergman je tokom snimanja Zimskog svoetla izjavio da je izgubio voeru sa osam godina.
Bergmanovo zanimanje za pozorište i film počelo je rano:
"S devet godina je zamenio set igračaka vojnika za laternu magicu, koja se menjala tokom njegovog života. U manje od godinu dana, igrajući se s tom igračkom, stvorio je svet u kom se u potpunosti osećao kao kod kuće, prisetio se. Stvorio je vlastite kulise, marionete i svetlosne efekte i počeo prikazivati Strindberg-ove drame u kojima je govorio sve uloge."
Odslužio je dva petomesečna mandata u vojsci.
1937. je upisao umetnost i književnost na Univerzitetu u Stockholm-u. Najviše vremena je provodio u studentskom pozorištu i postao "čisti filmski zavisnik".
1943. se oženio sa Else Fisher. Od početka šezdesetih Bergman je živeo na otoku Fårö, Gotland, u Švedskoj, gde je snimio nekoliko svojih filmova.
1976. je bila jedna od najtraumatičnijih godina u Bergmanovu životu. 30.1. 1976., dok je održavao probu Ples smrti Augusta Strindberga u Kraljevskom dramskom pozorištu, uhapšen je i optužen za utaju poreza. Događaj se kobno odrazio na Bergmana. Zbog poniženja je doživeo nervni slom i prebačen je u bolnicu u stanju teške depresije.
Istraga se fokusirala na navodnu transakciju 500 000 švedskih kruna 1970. između Bergmanove švedske firme Cinematograf i nezine švicarske filijale Persona, koja je uglavnom služila za isplatu honorara stranim glumcima. Bergman je 1974. likvidirao Personu nakon upozorenja Švicarske središnje banke i naknadno prijavio porez. 23.3. 1976. tužilac Anders Nordenadler je odbacio optužbe protiv Bergman-a, rekavši da navodni "kriminal" nema zakonske osnove, i uporedio ga sa slučajem "podizanja optužnice protiv osobe koja krade vlastiti auto". Iako su optužbe odbačene, Bergman je i dalje bio neutešan, bojeći se da se nikad više neće vratiti režiranju. Na kraju se oporavio od šoka, ali unatoč molbama švedskog premijera Olof-a Palme-a, visokih javnih figura, i vođa filmske industrije, zakleo se da se nikad više neće vratiti u Švedsku. Zatvorio je svoj studio na pustom baltičkom ostrvu Fårö, otkazao dva najavljena filma i otišao u samovoljni egzil u München u Nemačkoj. Harry Schein, direktor Švedskog filmskog instituta, procenio je trenutnu štetu prouzrokovanu Bergmanovim egzilom na deset miliona švedskih kruna i stotine izgubljenih poslova.
Do 1984. je ostao u Münchenu. U jednom od poslednjih intervjua s Bergmanom, vođenom 2005. na otoku Fårö, Bergman je rekao da je uprkos aktivnosti u egzilu, izgubio osam godina svog profesionalnog života. Od režiranja se umirio krajem 2003. U oktobru 2006. je imao operaciju kuka te se teško oporavljao. Umro je mirno u snu, u svojem domu na Fåröu, 30. jula 2007., sa 89 godina, istog dana kad je umro još jedan slavni reditelj, Michelangelo Antonioni.
Mnogi reditelji širom sveta, uključujući Amerikance Woody-ja Allen-a, David-a Lynch-a, Stanley-ja Kubrick-a i Robert-a Altman-a, danskog reditelja Lars-a Von Trier-a, poljskog reditelja Krzysztof-a Kieślowsk-og, ruskog reditelja Andreja Tarkovskog, južnokorejskog reditelja Chan-wook Park-a, naveli su Bergmanov rad kao najveći uticaj na onaj njihov. Woody Allen je rekao da je Bergman "veroatno najveći filmski umetnik kad se sve uzme u obzir, od izuma filmske kamere."
Bergman je na filmu počeo raditi 1941. prepravljajući scenarie, ali je njegovo prvo veće ostvarenje bio scenario iz 1944. za Mučenje, film koji je režirao Alf Sjöberg. Osim toga što je napisao scenario, data mu je pozicija pomoćnika redatelja. U svojoj drugoj autobiografiji Images: My Life in Film, Bergman opisuje snimanje eksterijera kao stvarni rediteljski debi. Međunarodni uspeh ovog filma doneo je Bergman-u priliku da režira godinu dana posle. Tokom idućih deset godina je napisao i režirao više od deset filmova uključujući Zatvor 1949. i Sawdust i Tinsel 1953.
Bergman se ženio pet puta. Prva četiri braka završila su razvodom, dok se poslednji završio kad je njegova žena umrla od raka želuca.
On je i otac spisateljice Linn Ullmann, koju je dobio s glumicom Liv Ullmann. Ukupno, Bergman je imao devetero dece za koju se zna da su njegova. Bio je oženjen sa svim osim jednom majkom svoje dece. Njegova poslednja supruga bila je majka Marie von Rosen, koja se rodila dvanaest godina prije braka.
Osim ovih brakova, Bergman je bio u ozbiljnim vezama s Harriet Andersson od 1952. do 1955., Bibi Andersson od 1955. do 1959. i Liv Ullmann od 1965. do 1970.
Filmografija:
1944 Torment / Frenzy
1946 Crisis
It Rains on Our Love / Man with an Umbrella
1947 Woman Without a Face
A Ship to India
1948 Music in Darkness
Port of Call
Eva
1949 Prison
Three Strange Loves
1950 To Joy
This Can't Happen Here
While the City Sleeps
1951 Summer Interlude
Divorced
1952 Secrets of Women / Waiting Women
1953 Summer with Monika
Sawdust and Tinsel
1954 A Lesson in Love
1955 Dreams
Smiles of a Summer Night
1956 Last Pair Out
1957 The Seventh Seal
Wild Strawberries
1958 Brink of Life / So Close to Life
The Magician / The Face
1960 The Virgin Spring
The Devil's Eye
1961 Through a Glass Darkly
The Pleasure Garden
1963 Winter Light
The Silence
1964 All These Women
1966 Persona
1967 Stimulantia
1968 Hour of the Wolf
Shame 1969
The Rite
The Passion of Anna / The Passion
1971 The Touch
1972 Cries and Whispers
1973 Scenes from a Marriage
1975 The Magic Flute
1976 Face to Face
1977 The Serpent's Egg
1978 Autumn Sonata
1980 From the Life of the Marionettes
1982 Fanny and Alexander
1984 After the Rehearsal
1986 The Blessed Ones
1991 The Best Intentions
1992 Sunday's Children
1996 Private Confessions
1997 In the Presence of a Clown
2000 Faithless
2003 Saraband
Dokumentarni filmovi:
1953 Bakomfilm Gycklarnas afton
1954 Bakomfilm Kvinnodröm
1955 Bakomfilm Sommarnattens leende
1956 Bakomfilm Det sjunde inseglet
1957 Bakomfilm Smultronstället
Bakomfilm Nära livet
1958 Bakomfilm Ansiktet
1961 Bakomfilm Såsom i en spegel
Bakomfilm Nattvardsgästerna
1967 Bakomfilm Vargtimmen
1970 Fårö Document Fårödokument
1972 Bakomfilm Viskningar och rop
1973 Bakomfilm Scener ur ett äktenskap
1976 Bakomfilm Ansikte mot ansikte
1977 Bakomfilm Höstsonaten'
1979 Fårö Document 1979
1980 Bakomfilm Aus dem Leben der Marionetten
1980 Bakomfilm Efter repetitionen
1986 Karin's Face Karins ansikte
1986 The Making of Fanny and Alexander
Televizijsko pozorište:
1957 Mr. Sleeman Is Coming
1958 The Venetian
Rabies Olle Hedberg
1960 Storm Weather
1963 Wood Painting
A Dream Play
1983 The School for Wives
1992 Madame de Sade
1993 The Bacchae
1995 The Last Gasp
2000 The Image Makers