Kventin Tarantino je američki filmski scenarista, filmski režiser i glumac. Rođen je 27. marta 1963. godine u Noksvilu, Tenesi, SAD. Veliku popularnost je stekao početkom 90-tih godina kada je, nakon što je stvorio uspešnu karijeru pisca i scenariste, počeo i da režira.
Tarantino je rođen u Noksvilu, u Tenesiju, kao sin medicinske sestre Koni Zastupil i glumca i amaterskog muzičara iz Kvinsa, u Njujorku, Tonija Tarantina. Toni Tarantino je bio Amerikanac poreklom iz Italije, a Koni, Kventinova majka, je imala čirokanske indijanske krvi. Nakon što je sa šesnaest godina napustio srednju školu u Harbor Sitiju, Tarantino je počeo da uči glumu u pozorišnoj kompaniji Džejmsa Besta. Sa 22 godine se zaposlio u video arhivi „Menhetn bič“, u Kaliforniji, gde je provodio vreme razgovarajući o filmovima i preporučujući ih mušterijama. Tarantinov prvi veliki uspeh bila je prodaja scenarija pod naslovom „Prava romansa“, koji je napisao zajedno sa Rodžerom Ejvarijem (Roger Avary), i po kojem je snimljen film sa Patrišom Arket i Kristijanom Slejterom u glavnim ulogama. NJegov je i originalni scenario za „Rođene ubice“, koji je zapravo deo dužeg scenarija iz kojega je potekao onaj za „Pravu romansu“, iako su ga kasnije znatno izmenili drugi pisci.
Prodaja „Prave romanse“ (1993) pobudila je zanimanje za njegovu nadarenost. Upoznao je Lorensa Bendera na jednoj od holivudskih zabava, i Bender je podstakao Tarantina da napiše scenario za film. Rezultat je bio „Ulični psi“. Reditelj Monti Helman pročitao je scenario i pomogao da se obezbede sredstva kompanije „Lajv entertejnment“, kao i Tarantinov rediteljski honorar. Pun stila, ovaj duhovit i krvlju natopljen pljačkaški film usmerio je sve njegove kasnije radove. Zatim je usledio film „Petparačke priče“, dobitnik „Zlatne palme“ na Filmskom festivalu u Kanu 1994. godine. Bio je to film sa zamršenim zapletom i podjednako brutalnim humorom. Mnoge uloge iz „Petparačkih priča“ kritičari su oduševljeno pozdravili, a uloga DŽona Travolte zabeležena je kao ponovno oživljavanje njegove karijere. Tarantinov sledeći film bio je „DŽeki Braun“ iz 1997. godine, kao adaptacija romana Elmora Leonarda, njegovog mentora. U ovome ostvarenju napravljenom kao posveta tzv. „crnačkim“ (blaxploitation) filmovima glumila je Pam Grir, glumica koja se pojavljuje u mnogim filmovima tog žanra sedamdesetih godina dvadesetog veka. 1998. godine Tarantino se posvetio brodvejskoj pozornici, gde je glumio u predstavi „Čekaj dok se smrači“ (Wait Until Dark).
U to je vreme planirao snimiti ratni film (Inglourious Basterds), koji je odložio da bi napisao i režirao „Ubiti Bila“, film osvete visokog stila u duhu kineske kinematografije i japanske filmske tradicije. Ovaj film počiva na liku mlade pred udaju i zapletu koji su on i junakinja filma „Ubiti Bila“ Uma Turman razvili za vreme stvaranja „Petparačkih priča“. Tarantino je takođe glumio u prvoj sezoni TV serije „Lažno ime“ (Alias) kao bivši agent izmišljene terorističke organizacije, koji pokušava preuzeti kancelarije svoje grupe da bi ukrao vredan predmet smešten u trezoru. Kasnije se ponovo pojavljuje u seriji kao jedan od vođa nove terorističke organizacije. Godine 2004. Tarantino se ponovno vraća u Kan, ovaj put kao predsednik žirija. „Ubiti Bila“ nije bio u konkurenciji, ali je prikazan na završnoj večeri u originalnoj verziji koja traje više od tri sata. Tarantinovi filmovi poznati su po oštrim dijalozima, slikovitom nasilju, fragmentarnoj hronologiji i opsesiji pop kulturom. Tu su i izmišljene robne marke, kao što su cigarete „Red Apple“ i hamburgeri „Big Kahuna“ iz „Petparačkih priča“ koje se pojavljuju i u drugim filmovima, uključujući „Četiri sobe“, „Od sumraka do svitanja“, „Ubiti Bila“ idr.
Gotovo kao i njegovi filmovi, popularna je i njegova lična pojava u liku brbljivoga štrebera koji u stopu prati najnovije trendove i poseduje enciklopedijsko znanje kako popularnog, tako i umetničkog filma. Jedan od Tarantinovih zaštitnih znakova je tzv. snimak iz gepeka (trunk shot) — kadar nekog od likova kamerom smeštenom u gepeku automobila. Iskoristio ga je u svim filmovima koje je režirao. Uvek u nekom trenutku u svojim filmovima ima reklamu za cigarete „Red Apple“. Uvek ubacuje scenu u kojoj nekog od likova kamera prati okolo prilično dugo vremena. Još jedna stvar koja se uvek vraća u Tarantinove filmove je pušenje: gotovo svi likovi u njegovim filmovima su pušači, sa jednim značajnim izuzetkom — lik mlade u filmovima „Ubiti Bila“.
Još jedan zaštitni znak je holandski element u njegovim filmovima: u „Ubiti Bila 1.“ lik kojeg glumi Daril Hana zvižduće pesmu Bernarda Hermana (Bernard Hermann), holandskog kompozitora; uvodnu melodiju za ,, Ulične pse" takođe je napisao Holanđanin; holandski glumac Rutger Hauer (Rutger Hauer) je pomenut u filmu ,, DŽeki Braun"; razgovor o Amsterdamu u „Petparačkim pričama“ nezaboravan je za ljubitelje Tarantinovih filmova, a mlada u „Ubiti Bila“ nazvana je po holandskoj kraljici Beatriks.
Iako mnogi likovi završavaju okrutnom, često neobično i gadnom smrću, obično za to postoji neko opravdanje, pa makar i samo po mišljenju ostalih likova u filmu. Evo nekih primera: dve osobe okrutno ubijene u „Ubiti Bila“ su silovatelj i pedofil; u „Petparačkim pričama“ jedan od likova ubija drugog upucavši ga među noge jer ga je ovaj prothodno silovao; g. Plavi u „Uličnim psima“ ubijen je neposredno nakon što je nekog mučio. Jedan od Tarantinovih najboljih prijatelja je reditelj Robert Rodrigez (često jedan drugoga zovu bratom). Tarantino je bio taj koji je predložio da naslov završnog dela trilogije „El Marijači“ bude „Bilo jednom u Meksiku“. Obojica su članovi producentske kuće „A Band Apart“, u kojoj su i reditelji DŽon Vu i Lik Beson. Tarantino je bio u romantičnoj vezi sa Sofijom Kopolom, piscem i rediteljem filma ,, Izgubljeni u prevodu" (Lost In Translation), dobitnicom „Zlatnog globusa“ i „Oskara“, a zabavljao se i s oskarovkom Mirom Sorvino. Kruže priče da je bio u vezi i sa Umom Turman, koju zove svojom „muzom“, ali je Tarantino izjavio da je njihova veza isključivo platonska.
Izjavio je da je lik Klarensa u filmu „Prava romansa“ do izvesne mere autobiografski. Klarens je takođe bilo ime lika kojeg je igrao u amaterskom filmu pod naslovom „Rođendan mog najboljeg prijatelja“ (engl. My Best Friend’s Birthday), gde je koautor scenarija, a režirao ga je 1987, istovremeno kada je pisao scenario za „Pravu romansu“. Navodno mu je koeficijent inteligencije 160. U njegovim filmovima često glume Tim Rot, Harvi Kajtel, Uma Turman, Majkl Madsen i Samjuel L. DŽekson.
Filmografija:
1987 My Best Friend's Birthday
1992 Reservoir Dogs Yes
1993 True Romance
Iron Monkey
1994 Pulp Fiction
Natural Born Killers
Sleep With Me
Killing Zoe
1995 Four Rooms
Desperado
Destiny Turns on the Radio
1996 Girl Six
From Dusk till Dawn
Curdled
1997 Jackie Brown
1999 From Dusk till Dawn 2
From Dusk till Dawn 3
2000 Little Nicky
2004 Kill Bill (Vol. I & II)
2003 My Name is Modesty
2005 Daltry Calhoun
Hostel
2006 Freedom's Fury
2007 Grindhouse
Sukiyaki Western Django
Hostel: Part II
2008 Hell Ride
2009 Inglourious Basterds
American GI
Film within a film: Nation's Pride
2011 Hostel: Part III
2012 The Man with the Iron Fists
Django Unchained