•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Tehničar

Imajući u vidu holivudski sistem, očigledno je da vrlo mali broj rediteljskih imena može biti garancija kvaliteta nekog filma, ili još manje biti u mogućnosti da postanu bliski pojmu autora. Možda je zato najbolji način „vrednovanja“ i filmova i reditelja oceniti na osnovu njihovih najboljih filmova.

Tehničarima (ili stilistima) pripadaju oni režiseri koji, pre svega, imaju, izrazitu tehniku snimanja filma. Ali ako tehnika teži i pribegava industrijalizaciji, onda je to, unižavanje umetnosti i pretvaranje reditelja u tehničara koji samim tim kompromituje umetnost. Jer u pogledu sadržaja, tehnički aspekt je samo jedan između drugih; ne postoji ni jedno umetničko delo koje ne bi bilo ništa drugo do totaliteta njegovih tehničkih momenata. Prema tome, ako kažemo da reditelj poznaje svoj zanat, za razliku od prve kategorije glumaca Zanatlija, time mislimo da zna kako se kreće kamera – sve praktične stvari, koje se relativno lako mogu naučiti i koje svakako ne čine suštinu rediteljske umetnosti. Zanat reditelja ograničava rđavu beskonačnost u delima. U slučajevima ovakvih reditelja filmsko umetničko delo je izraz tehnike, ali ne i čoveka. Kod njih se veličina filma sastoji samo jedne, retko više, komponenti, ali tek zbrajanjem više komponenata nastaju dobri sadržaji, a bez njih su samo industrijski filmovi, koje Holivud naziva remek-delima, što vodi u drugu opasnost – u negaciju filma, u korist i slavu njegovih režisera.

Tako i dolazi do precenjivanje američkih reditelja u odnosu na evropske, što je imalo svoju lošu posledicu koja se ogledala u tome da je primena pojma reditelja kao autora večno potcenjivan komercijalni holivudski film, dovela do stvaranja niza izmišljenih veliničina, vodeći se apsurdnim zaključcima u korist često osrednjih, pa po nekada, i vrlo dobrih režisera, brkajući tehniku sa inteligencijom, kod kojih intelektualni realizam gotovo da i ne postoji u materijalu.

Naravno, većina njih ne daje nikakvo originalno obeležje i ne čini ništa više od obične i metodične primene akademskog znanja. Umesto da se izvrši analiza dela, sve se svodi na analizu reditelja i divljenje, bez davanja značaja strukturi filma. Značenje reditelja u Americi, stoji ispred vizuelnog stila, ili reditelja filma, ili konkretnog individualnog izraza. Tu je pre svega najosnovniji holivudski sjaj, neozbiljan i zabavan, u okvirima svih mogućih ograničenja koje je nametnuo sam holivudski sitem, što se nikada ne sme smeti sa uma. Uticaj studija na reditelje ove i treće kategorije je autokratksi, ma kako sami reditelji mislili drugačije, što je i dovelo njihovu svest o negativnim stranama holivudskog sistema u pitanje i održivost autorske teorije pod tim uslovima.

Osnova je da reditelj napravi jedan do dva dobra filma, ili neki sjajni uspeh, a onda popusti pritiscima, krene za lažnim bogovima i bude izgubljen za pravo filmsko stvaralaštvo. Tehničarima je odricana sposobnosti da misle, ili stavljaju bilo kakve zanimljive primedbe tematici koju obrađuju, ili ljudsku prirodu uopšte. Smatrani su duhovno depersonalizovani; to je jednostavno Holivud, reč koja se tiho, ali odlučno odbacuje. Ali ono što Holivud nema u inteligenciji, ima u novcu.

Pored toga pojavio se prezriv stav prema autorima, i to prema očevidnim stvaraocima, poput Bergmana, čiji je film „Noć Lakrdijaša“ bio odbačen kao neurotično vraćanje trikovima germanskog ekspresionizma, i da je u „Devičanskom izvoru“ viđen užas psihijatrijske sobe za konsultovanje... u najpatološkijem obliku, dok je za Bunjuelov film „Smrt u ovoj bašti“ (1956.) naglašeno da ima „upotrebljiv scenario sa nedostatkom osnovnog poznavanja veštine“, ali bi zato veličali bilo šta čega bi se veliki tehničar Kubrick dohvatio i nalazilo u njegovim radovima inspiraciju i veličinu, zaboravljajući na činjenicu da samo postojanje rediteljskog individulanog stila ne čini automatski po sebi njegove filmove zanimljivim.

Tempo ovakvih reditelja, kao i samog holivudskog stila, je da se priča odvija brzo ili sporo. Postoji neka napetost, štednja intencije, nedostatak udaljavanja od osnovne niti filma. Nema bočnih kazivanja kakva nalazimo, recimo, u Renoara ili Drayera, i koje evropski reditelji često primenjuju. Holivud nikada ne bi izmislilio takvu „evropsku“ ideju (osim u filmvoima Woody Allena ili Roberta Altmana), kao što je temps-mort ili stilistički potpuri Trifoa. Američki filmovi su zaokupljeni svojom temom, a dramske napetosti su sračunate sa protestantskom strogošću. Evropski reditelji često namerno relaksiraju priču i leškare na irelevantnosti „slobodnih trenutaka“ (koji, uostalom, i čine osamdeset posto života).

Pride, znatno ograničenje doprinosi i holivudska tradicija po kojoj je kenjkavo „panoramirati“ kada se može „seći“, budući da je to brže, lakše, napetije. Pretpostavljanje kretanja kamere rezovima je prevashodno evropska tradicija, koju je Hičkokov „The Rope“ sveo na laičko uvežbavanje stila. Osnova stilista je i pokazivanje manje raznovrsnosti tema i prilaza od evropskih.

Naravno, pogrešno bi bilo da se kaže da Holivud nema individualiste, jer oni mogu biti grupirani po školama: crni humor Stanley Kubricka preuzet je od Billy Wildera, tu su sumorni reditelji, muskularni reditelji, reditelji stisnutih usana, ženski reditelji, reditelji glumaca, reditelji romanopisaca, plašljivi reditelji, reditelji mizanscena, plišani reditelji, lucidni reditelji, malograđanski reditelji, ali ni jedan od tih reditelja ne bi mogao da uđe u grupu autora. Osim Allena, Altmana, i Kazan je jedini od „najevropskijih“ američkih reditelja. Svi filmovi ovih reditelja odražavaju stoičku crtu američkog karaktera.

Za kraj možda treba još i reći da je Hitchock, za kojeg se smatra da je autor, više nego češće spadao ispod svog nivoa, tako da je njegovo umetanje u kategoriju autora sumnjive prirode, ali ostaje činjenica da je najveći tehničar filmske industrije. Moguće je ukazati na njegova ograničenja koja čak ni njegovi najbolji filmovi ne prevazilaze u potpunosti. Može se raspravljati o tome da li je, izuzev filma „Psycho“, Hitchock ikada pustio u potpunosti na volju svojoj ironiji, mizantropiji i moralnom nemiru i da li je on često i suviše pažljivo krojio svoje filmove, ograničavajući se na „nagoveštavanja“ onoga što je smatrao da će bez ozlojeđenosti goditi publici (to je i nagovestio da je, priče koje mi nisu dozvolili da radim na televiziji, objavljivao u antologijama u mekom povezu).

Glavna oznaka tehničara-stiliste upravo leži u tom primeru. Sistem Holivuda je osmišljen da sputava i kroji stil svojih najboljih reditelja onoliko koliko je viktorijanska klima mišljenja sputavala pisce tog doba. I to će biti večni razlog razdvajanja stiliste od autora.

Podeli:



Preporucujemo

Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila