•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Dogma i Evropljani Posle 1980.

Dok su Wachowski i Cameron manipulisali digitalnim slikama publiku stvarima do tada ne viđenim, grupa filmskih stvaralaca u Danskoj 1995-e odlučili su da film, pre nego što postane toliko tehnički prilagođen i sasvim očigledan, ponovo treba vratiti najprimitivnijem obliku. Delom marketing, delom akcija spasavanja filma, njihova Dogma odjekivala je rečima Truffauta u suprotstavljanju trenutnim tendencijama u današnjoj kinematografiji. (Ne treba zaboraviti da se Truffaut prodao vrlo brzo i napustio standarde za koje se zalagao u želji za što laganijim životom).

Zanimljivo je da retko ko pominje da je Novi Talas, toliko hvaljen u kinematografiji, nastao nakon Bergmanovih filmova, koji su očito uticali na čitav taj novi, mladi tim francuskih reditelja, osim što je intelektualna strana izostala iz Novog Talasa. Takođe, skoro da niko i ne pominje 1992-u godinu i „Husbands and Wives“, reditelja Woody Allena, koji je tri godine pre nego su danski reditelji osmislili Dogmu, snimio film upravo onako kako je opisano u manifestu Dogme. Uzmite i odgledajte „Husbands and Wives“ i shvatićete gde leže pravi začeci Dogme, kao i gde su se nalazili pravi začeci Novog Talasa; u Bergmanovim filmovima pre šezdesete, posebno u „Summer with Monica.“

No, da se vratimo osnovnoj priči.

Grupa reditelja zaključila je da današnja tehnološka oluja divlja, a da će kao rezultat doći do do vrhunske demokratizacije samog filma. Učesnici manifesta – Lars Von Treir i Thomas Vinterberg – uveli su nova pravila: bez izgradnje scenografije, korišćenje pravih lokacija, nikakvi dodaci da ne budu donošeni na te lokacije, muzika ne treba da se dodaje, kamera mora biti ručno držana, bez „površnih zapleta“ (poput ubistva), bez podsećanja šta se dešavalo pre početka radnje ili bilo kakvih zakona žanra, ekran treba da bude zastareo i u odnosu 4:3, i režiser ne treba da bude upisan. Tri godine pre manifesta, da još jednom naglasim, Woody Allen je snimio film upravo prema navedenim pravilima.

Do 2003-e godine 33 reditelja povinovalo se ovim pravilima u Evropi, Americi, Aziji i Južnoj Americi sa najboljim primerima, kao što su: Festen/The Celebration – Thomasa Vinterberga (Danska 1998), Mifunes Sidste Sang/Mifune – Sorena Kragha Jocobsena (Danska 1999) i Julien Donkey-Boy – Harmony Korine (SAD 1999).

Festen je bio vizuelno otkrovljenje. Snimljen kućnom kamerom pri umanjenoj svetlosti ili samo pri izvoru sveća, njegov mutnjikav, žućkast izgled, izuzetno stvoren rukom Anthonya Doda Mantla, razbio je sva pravila kristalno jasne kinematografije, a opet učinilo film nečuveno čitanim i osećajnim. Mnogi filmovi Dogme bili su slabi i nalik jedan na drugog, ali njih uticaj na svetsku kinematografiju imao je veći eksplozivni odjek nego li napadno, nesmotreno i amatersko tekturalno eksperimentalno delo Olivera Stona – Natural Born Killers. Dijamteralno suprotnog pristupa – The Matrix i Festen – dokaz su mogućnosti digitalne kinematografije.

Iako je je Lars Von Treir, glavni učesnik manifesta, na njega se čekalo tri godine, da bi 1998-e došlo do – Idioterne/The Idiots. Dve godine ranije režirao je – Breaking the Waves – koji su neki smatrali čudom od filma, dok su drugi (kategorija u koju ja spadam) zaspali više puta tokom filma, bez namere da se vraćaju i proveravaju šta su to propustili jer su ostajali uverenja da nisu ništa. Jedna od svrha filma bila je da se glumci kreću gde požele po prostoriji gde bi se radnja dešavala. Trier bi kasnije snimke montirao i seckao u duhu Godara i njegovog filma – A Bout de souffle (1959) – (ali ne treba zaboraviti da je u Rusiji tridesetih godina rađeno ono što je šezdesetih pripisano Godaru, sa još jednom razlikom, da su Rusi činili rezove kao eksperiment na filmu, dok je Godar njima prikrivao svoje neiskustvo kao reditelj, neiskustvo koje je kasnije dobilo sasvim drugi vid u kinematografiji, ali sve jedno neiskustvo). U – Breaking the Waves i Dogvillu (2003) - lično je kamerom rukovao Treir često dodirujući vodeću glumicu Nicol Kidman, tokom krupnih kadrova. To je bilo nečuveno u filmskoj istoriji, što je trebalo da dovede do intimnosti glumca sa likom koji stvara. Treirovi filmovi su učestalo kritikovano kao nepovezani, sa dosta propuštenog i preskočenog u zapletu, često vrlo banalni, ali ostaje neoboriv radikalizam njegove estetike: Dogvil je čitav snimljen u studiju bez i jednog komada scenografije.

Dok je Von Treir važio za najmaštovitijeg evropskog reditelja tog perioda, drugi su se više usredsredili na ljudsko. Francuska kinematografija nastavila je sa – Les Amants du Pont-neuf (1991) i Dobermanom (Jean Kounen, 1997) – ali ostali reditelji francuske, Clare Denis, Mathieu Kassovitz, Gaspar Noe, Bruno Dumont i braća Dardennes okrenuli su se radničkoj klasi i ljudima sa margina da izgrade i prikažu svet tako suprotan svetlucavom svetu osamdesetih godina. Svojevremeno, Kassovitz je bio poređen sa Quentin Tarantinom, ali sa daleko sposobnijim i društveno važnijim, a pre svega, realističnijim filmovima.

Bruno Dumont bio je deset godina stariji i veći filozof od Kassovitza. Njegov debi - La Vie de Jesus/The Life of Jesus (1996) - bio je o protraćenim životima tinejdžera u rupama severne francuske. Njegov sledeći film - L’Humanite/Humanity (1999) - kreće sa policisjkim istraživanjem silovane devojke. Daleko od priče vođenje radnjom, film je poslužio da prikaže okorele i hladne ljude na zločine oko sebe. Sam policajac gotovo da ne trepće, skoro da je prikazan kao autistična ličnost, sa posebno nesvakidašnjim izgledom, poput likova iz filmova Pasolinija, ekspresivne glume inspirisane Brassonom. Bilo da mladi u ovom filmu prikazuju ljude stvarnih izraza i stvarnim telima koja vode ljubav, koji iskazuju slobodno svoje rasističke stavove, veličina i stav - L’Humanite - čini Dumontov prvi film sasvim konvencijalnim. Snimci su držani jako dugo da vidimo čitavo zbivanje koje se nastavlja i nakon što dođe do njegovog završetka. Prikazuje se i snimak srednjeg plana vagine silovane devojke. U kasnijoj sceni, poput filmu - Teorema/Theorem (1968) - Pasolinia, inspektor čak levitira u bašti. Takva scena podiže Dumonta na nivo majstora koji može da se jednači sa kinematografima Irana.

Bivši dokumentaristi koje nam dolaze iz Belgije Jean-Pierre i Luc Dardinne bili su usredsređeni na priče iz svakodnevnog života iz savremene Evrope. Rosseta (Belgija, 1999) bila je priča o devojci očajnoj da pronađe posao. Briljantna i jednostavna stilska novina braće bila je da ručnom kamerom samo slede devojku tokom filma. Gotovo čitav film proveli su u pokretu i to samo napred, bez filmskih trikova podsećanja ili kadriranja lica. Uz to, doprineli su jedinstvenom osećaju da se kao gledalac nalazimo na ramenu devojke tokom njenog traganja za poslom. Njihov naredni film - Le Fils/The Son (2002) - iskoristio je podjednaki stil sa ponovljenim snažnim efektom.

Međutim, najveći filozof i psiholog današnice na filmu dolazi iz Austrije koji statičnom kamerom, takođe, istražuje, mračnu stranu društva. Michael Haneke je i studirao filozofiju na Bečkom Univerzitetu i krenuo da snima filmove 1989-e godine. To nisu filmovu koje svako može da podnese. Za njih je potrebna obrazovanost, široka svest i razumevanje. Repeticija učmalog svakodnevnog života u filmu - The Seventh Continent – uznemirila je gledaoce u Kanu, dok su organizatori tražili da se dve ključne scene filma izbace iz filma. Ali do toga nije došlo. Kada je došlo do prve, ljudi su napuštali salu, kada je došlo do druge, ostali su nemi pred njom. Poznata je Hanekeova rečenica pred svaki njegov film: „Želim vam uznemireno veče.“ U filmu – Benny’s Video (1992) – imamo dečaka koji nakon što je usnimio klanje svinje, snima sebe kako ubija devojku. U filmu – Funny Games (1997) - (koji planiram posebno da obradim za jedan od budućih predloga nedelje jer se o filmu treba dosta pisati), sasvim banalna poseta prerasta u maltretiranje sa pomakom u kinematografiji kada dolazi do direktnog obraćanja i postavljanja pitanja nama gledaocima. U – Code Inconnu/Code Unknown (2001) - Juliette Binoche pokušava da izbegne nasilje grada u kojem živi. La Pianiste/The Piano Teacher (2002) - prikazuje nam uzbuđenja pijanistkinje rezanjem žiletom unutrašnje strane svojih butina i mirisanjem istrošenih maramica u porno kabinama. Svi do jednog filma smešteni su u sofisticiranim, srednjim klasama, u visoko industrijskim razvijenim društvima, tamo gde je ljubav presušila. Postoje i drugi reditelji koji dele pesimizam Hanekea ali ni jedan nema dovoljno snage da dosegne njegov stepena crnila. U – Code Inconnu – na primer, potpuni nedostatak ljudske veze u velikim Zapadnim društvima briljantno odjekuje činjenici da dugi kadrovi nestaju crnilu da bi se nakon njih iz crnog ponovo vraćali na ekran. Čak se ni snimci ne poklapaju. To je bilo revolucionarno, kao i njegov prikaz da stvarnost gubi svoju stvarnost. Ako je postojao najambiciozniji reditelj devedesetih to je upravo bio Michael Haneke.

Na putu prema Istoku, nailazimo na stvaraoce koji se bore sa istim pitanjima o prirodi stvarnosti, ali u svetlu kolapsa komunizma. U mađarskoj, Bela Tar primenio je opite Mikloša Jancsoa sa dugim kadrovima o tome kakav je to bio svet dok je Marks postojao. Njegov masivni film, u trajanju od sedam sati – Santantago (1993) – otvara se sa kadrom dugim sedam i po minuta. Film je sastavljen od 12 delova, kao što je Pudovkin to radio dvadesetih godina. (Važno je znati da sve što se danas smatra novim da je u Rusiji već isprobano, na manje ili više uspešan način, ali je isprobano. Kao i sa književnošću, tako i sa kinematografijom, Rusi stoje ispred ostatka sveta po ekspreimentima i razvijanju ideja – ko nema u budžetu ima u glavi).

Za razliku od Zapadne Evrope, u bivšim komunističkim zemljama žene reditelji nastavljale su da postavljaju standarde. U poljskoj, Dorota Kedzierzawska sa svojim filmom - Wrony/Crows (1994) – ispričala je priču o devetogodišnjakinji koja otima trogodišnjaka i sa njim namerava da se uputi negde daleko izvan poljske, što je bio veliki film o detinjstvu, poput Kiarostamijevog – Where Is My Friend’s House?.

U Rusiji, majstor režije Kira Muratova, snimila je, sigurno, svoj najbolji film – Uvlecheniya/Enthusiasm (1994). Tragovi Felinija motaju se oko džokeja Saše i cirkuskog izvođača, Volete, u priči duboke suptilnosti. Posebno dokumentarno dele stiglo je od strane Viktora Kossakovskog, koji je rođen je 19/7/1961-e godine sa još 100 ljudi pored njega u Lenjingradu. Odlučio je da snimi dokumentarac o svim tim ljudima, njih 101, i da ih sve okupi i popriča sa njima u dokumentarcu koji se zvao – Sreda 19/7/1961 – sa jednom minutom svakome posvećenom. Otkrilo se da je jedan ukrao paklu cigarete zbog čega je sada robijao, dvojica su poginalu u ratu u Avganistanu, mnogi nisu želeli da se pojave na filmu. Čitava slika koju je Kossakovski prikazao bila je kranje dirljiva.

Najistaknutiji britanski reditelj devedesetih godina bio je Mike Leigh, koji se usredsredio na ljude sa margina, i uglavnom polu oštećene duše. Koristeći tehniku improvizacije, najdalje je otišao od svih reditelja u ozbiljnu mešavinu humora sa tragedijom. Takav spoj još uvek ostaje samo njemu na čast. Svi do jednog su prepuni tragi-komičnih tonova koji se smenjuju takvom brzinom da gledaocu preko zamrznutog lica od osmeha već očekuje suze. Ključno delo je svakako vrhunac Leighovog uspeha – Secrets and Lies (1996) – što je posebno naglašeno glumcima koje odabira i kojih se verno drži tokom svoje karijere od početka sedamdesetih godina. Odnos srednje klase i prirode dobro je ocrtan u njegovoj prvoj fazi, dok se kasnijih okreće na psihološki odnos ukućana i njima najbližim, sa ekstremima poput – Naked (1993) – za koji je nepravedno pogrešno otpužen za mizogeniju. Ono što gledalac dobija od Leigha je kompletan utisak priče, ansambla, fotografije i režije na jednom mestu, sa retkim osećajem zamišljenog nakon filma. TV drama, s kraja sedamdesetih, – Abygal’s Party – najbolji je primer toga.

Sasvim suprotan ovome, ali podjednako maštovit, bio je Španac Victor Erice sa njegovim – The Spirit od the Beehive – koji je sjajno uzeo Frankenštajna za osnovu filma. Strpljenje koje film pokazuje, kao i duhovnost, skoro kao da je podjednaka osnovi iranskog filma devedesetih godina.

Podeli:



Preporucujemo

Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila