•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Never Tear Us Apart: Neispričana priča o INXS

Kada sam prvi put video na youtube-u trejler koji je najavljivao ovu mini-seriju, samo jedna misao mi je prošla kroz glavu: ”NAJZAD!”

“INXS” su bili i ostali jedan od mojih najomiljenijih bendova. Činjenica da se neko konačno setio da ekranizuje priču o njima, delovala je na mene kao vest o danu besplatnih hamburgera i piva kod Moa u lokalu, na Homera Simpsona.

Bilo je nečeg u tom “hard-driving Aussie rocku”, u kombinaciji sa “black funk” ritmom. Krunu tog zvuka činio je zavodljivi vokal harizmatičnog Michaela Hutchencea. Braća Ferris, čak trojica njih u bendu, davali su muzičku podlogu, dok je Hutchence svoju poeziju pretapao u hitove. U jednom momentu, sa albumom “Kick”, prevazišli su po prodaji najveća svetska imena poput Madonne, “U2”, “Guns’n’Roses”. Imali su sve - novac, slavu, žene. Ove poslednje bile su “regrutovane“ među najlepšim primercima vrste na svetu. Sve do 22. novembra 1997.

Toga dana je beživotno telo Michaela Hutchencea pronađeno u sobi broj 524 hotela “Ritz-Carlton” u Sidneju. Sećam se toga kao da je juče bilo. Pomislio sam:”Bože, šta je to moglo ONAKVOG tipa da natera da digne ruku na sebe?“ Ta je godina i bez toga bila najgora u mom životu. Sećam se da je nekoliko devojaka iz mog odeljenja u gimnaziji bilo baš u minus fazi kada je ova vest obišla svet. Dakle, skoro dvadeset godina kasnije, ponovo gledam i slušam ovaj bend, makar se neko drugi pretvarao da je pevač umesto onog pravog. I to je (možda) jedina slaba tačka ove mini-serije, snimljene poput priručnika kako treba raditi slične stvari.

Luke Arnold, prosto, nije dovoljno veliki šmeker da bio glumio Michaela. Sa druge strane, dovoljno je dobar glumac da nam onog pravog makar dočara. Uspeo je u tome.
Dakle, serija podeljena u dve jednoiposatne epizode prati nastanak, razvoj, trenutke najvećeg uspeha i tragični kraj ovog benda. Zanimljivo je gledati kako grupa koja još uvek nema sopstveni materijal, pa ni ime, nastupa po klubovima, i prvu pravu svirku treba da “odradi” za 3 000 dolara, u rudarskom gradiću u šupku Australije. Zanimljivo je videti kako Hutchence počinje da koristi rad bokovima i zavođenje na sceni kao deo svog umetničkog performansa. Kako grupa dobija ime, nakon što njihov prvi nazovi menadžer vidi reklamu na tv-u koja ga inspiriše. Kako se bend bori za iole ozbiljniji status, kako director izdavačke kuće prvobitno odbija da objavi njihov “breakthrough” album, pomenuti “Kick”. Kakav je zaista bio kreativno-prijateljski odnos braće Ferris i Hutchencea. I, naravno, momenti velikog uspona i zvezdanog statusa, što bend uvodi u mračnu odaju “kvalitetnijih” droga, pića, ludovanja.

Na prvoj zajedničkoj turneji, preoteli su Adamu Antu sve “grupi” devojke, I to kao potpuni anonimusi. Kasnije, pevač benda postaje zavodnik svetskog glasa, a pred njim padaju (pravo na kuhinjski sto) Kylie Minogue, supermodel Helena Christensen i mnoge druge. Rokenrol šablon? Možda, kreativnost je uvek išla ruku pod ruku sa autodestruktivnošću, a uspeh je tu vazda imao ulogu katalizatora.

Seriju odlikuje odlična režija, gotovo dokumentaristički pristup, dobra gluma i verodostojnost priče. Kao fan grupe, sa osmehom sam gledao kako Andrew Farris komponuje na gitari “I Need You Tonight”, nosi je Hutchenceu na žurku, ovaj se oprašta od riba koje ga okružuju, odlazi u sobu, i vraća se sa tekstom pesme za petnaest minuta. Ili, kad članovi benda sede sa menadžerom u sobi i ovaj ih obaveštava da se pojavilo nešto novo, zovu ga “grunge”, i da svi tamo napolju pokušavaju da budu kopije Kurta Cobaina. Prvi egzistencijalni problem za grupu, i pitanje mogu li da odgovore zahtevu novog vremena.

Nisam znao do koje mere je Hutchence, zapravo, bio nesrećan čovek, samo povremeno spokojan u naručju lepotica. On suštinski nikad nije prestao da bude sramežljivi momak koji samo želi da piše svoju poeziju, bez obzira na to što je na sceni izgledao kao šaman, paganski bog plodnosti, ili jednostavno – muzička zvezda. Sve to, i mnogo više, moguće je saznati iz ove vrlo sveobuhvatne a kratke serije.

Michael Hutchence nije sa nama već gotovo dvadeset godina. On je na nekom boljem mestu (lepše je tako to zamišljati), na bini u nekom klubu za odabrane, gde mu prateći bend čine Jimi, Janis, Jim, Bonzo, Brian...
Gomila lepih devojaka prati nastup, i okružuje ga kasnije, dok on stoji šmekerski naslonjen na šank. Na pitanje o tome šta misli da li ga se publika i dalje seća, i zašto na Facebook-u njegov bend ima svega milionče i par stotina hiljada pratilaca, samo bi šeretski odmahnuo rukom.

Poslednja scena, kada Andy sedi za klavirom i svira milozvučni uvod na klaviru, a Michael mu prilazi, seda pored njega i počinje spontano da peva ono što će postati “Never Tear Us Apart”, a sve u pomalo snoviđajnoj atmosferi jer jednog od njih dvojice više nema...Pa, ponestaje mi izraza.

A, zatim, kadrovi nastupa “INXS” na stadionu Wembley, sa PRAVIM a ne filmskim pevačem, da se autori oproste od publike na pravi način.
Bravo!
Autor: Milan Katić (Helly Cherry)
Podeli:



Preporucujemo

Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...