•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Laurence Olivier (1907-1989)

Sir Laurence Olivier (Dorking, 22. maja 1907. - Brighton, 11. juli 1989.), engleski glumac, reditelj i producent. Jedan je od najslavnijih i napoštovanijih glumaca 20. veka, zajedno sa svojim saradnicima Johnom Gielgudom, Peggy Ashcroft i Ralphom Richardsonom. Olivier je u pozorištu i na filmu igrao široki raspon uloga, od grčkih tragedija, šekspirijanskih i restoracijskih komedija do modernih američkih i britanskih dramskih komada. Bio je prvi umetnički direktor Britanskog državnog pozorišta, a danas njegova glavna pozornica nosi njegovo ime. Uopšteno se smatra najvećim glumcem 20. veka, u istoj kategoriji kao David Garrick, Richard Burbage, Edmund Kean i Henry Irving u svojim vekovima. Četrnaest je puta nominovan za Oscara, sa dve pobede za najboljeg glumca i najbolji film za Hamleta iz 1948., i dve počasne nagrade uključujući statuu i certifikat. Osvojio je i pet Emmyja, od ukupno devet nominacija.

Olivierova karijera pozorišnog i filmskog glumca protegla se na više od šest decenija u kojima je nastupio u širokom rasponu uloga, od Shakespearova Othella i sir Tobyja Belcha u Dvanaestoj noći do sadističkog nacističkog zubara u Maratoncu. Kao sin anglikanskog sveštenika koji je stekao slavu na daskama West Enda, Olivier je postao odlučan kako će svladati Shakespearea, pa je vremenom postao jedan od najistaknutijih šekspirijanskih interpretatora 20. veka. Nastavio je glumiti sve do svoje smrti 1989. Olivier je nastupio u više od 120 pozorišnih uloga, uključujući Richarda III., Macbetha, Romea, Hamleta, Othella, Ujaka Vanju i Archieja Ricea u Zabavljaču. Nastupio je u gotovo šezdeset filmova, uključujući Orkanske visove Williama Wylera, Rebeccu Alfreda Hitchcocka, Spartaka Stanleyja Kubricka, Bunny Lake je nestala Otta Premingera, Oh! Kakav lep rat Richarda Attenborougha, Njuškalu Josepha L. Mankiewicza, Maratoncu Johna Schlesingera, Betsy Daniela Petrieja, Sudaru titana Desmonda Davisa i vlastitim Henriku V., Hamletu i Richardu III. Na film je preneo i svog Othella, sa celom pozorišnom glumačkom postavom. Na televiziji je, između ostalih, nastupio u komadima kao što su John Gabriel Borkman, Dugo putovanje u noć, Mletački trgovac, Mačka na vrućem limenom krovu i Kralj Lear.

1999. ga je Američki filmski institut uvrstio na 14. mesto najvećih muških filmskih zvezda svih vremena.


Olivier je rođen 1907. u Dorkingu, Surey, Engleska. Odrastao je u uglednom, strogom i religioznom domu, kojim je dominirao njegov otac, Gerard Kerr Olivier (1896.-1939.), anglikanski sveštenik čiji je otac, Henry Arnold Olivier, bio rektor. Mladi Laurence je utehu našao u pažnji svoje majke, Agnes Louise Crookenden (1871.-1920.), pa je bio strašno pogođen kad je ona umrla (sa 48 godina) kad je njemu bilo samo 12. Richard i Sybille bili su njegovi stariji brat i sestra.

1918. je njegov otac postao sveštenik u novoj crkvi u Letchworthu, Hertfordshire, dok je njegova porodica živela u Old Rectoryju, sada delu St. Christopher Schoola.

Nastupao je u školskom pozorištu, a u januaru 1924. kao zamenik i pomoćnik reditelja u manje poznatom komadu Trough the Crack. U aprilu 1925. je glumio Lennoxa u Shakespearovu Macbethu i bio pomoćnik direktora pozorišta.

Školovao se u St. Edward's Schoolu, na Oxfordu, a u 15. godini je glumio Katherine u školskoj produkciji komada The Taming of the Shrew, s odličnim kritikama. Nakon što je njegov brat Richard otišao u Indiju, otac je odlučio da će Laurence - ili "Kim", kako ga je porodica zvala - postati glumac.


Olivier je nakon toga sa 17 godina počeo pohađati Central School of Dramatic Art. 1926. se pridružio glumačkoj družini Birmingham Repertory. U prvo vreme su mu u pozorištu dodeljivani beznačajni zadaci, kao što je zvonar, ali njegove su uloge s vremenom postale značajnije, a 1937. je nastupao u ulogama kao što su Hamlet ili Macbeth. Tokom svoje karijere je tvrdio da je njegova gluma bila čista tehnika, dok je prezirao kolege koje su prisvojili 'Metodu' koju je popularizirao Lee Strasberg. Olivier je upoznao i 25. jula 1930. oženio Jill Esmond, obećavajuću glumicu, i dobio jednog sina, Tarquina, rođenog 1936.

Olivier međutim u prvom braku od početka nije bio srećan. Obuzdan, kako je on to video, svojim religijskin odgojem, Olivier se u svojoj autobiografiji prisetio razočaranja iz svoje bračne noći, što je kulminiralo njegovom impotencijom. Zauvek je odbacio religiju i postao ljut na svoju ženu, iako će brak trajati još deset godina.

Filmski debi je ostvario filmom Privremena udovica, i odigrao je glavnu ulogu u Žutoj karti; međutim, nije puno cenio film. Pozorišnu slavu je stekao u Privatni životima Noela Cowarda 1930., i u Romeu i Juliji 1935., menjajući uloge Romea i Mercutija s Johnom Gielgudom. Olivier se nije slagao s Gielgudovim glumačkim šekspirijanskim stilom i bio izritiran činjenicom da je Gielgud dobijao bolje kritike od njega. Tenzije su se užarile 1940. kad je Olivier prišao londonskom impresariju Binkieju Beaumontu i pitao ga hoće li finansirati repertoar četiri Shakespearove velike tragedije, Hamleta, Othella, Macbetha i Kralja Leara, ali Beaumont je rekao kako to dolazi u obzir samo u slučaju ako Olivier i Gielgud zamene svoje uloge Hamleta/Laerta, Othella/Iaga, Macbetha/Macduffa i Leara/Gloucestera i da Gielgud režira bar jednu produkciju, što je Olivier odbio s gnušanjem.

Nakon uloge Romea, pozvala ga je Lilian Baylis kako bi nastupao u Old Vic Theatreu 1937./'38. Olivierove izvedbe u ulogama Hamleta i Iaga su dobile negativne recenzije, dok je uloga Macbetha podelila kritiku. Ali njegova pojavljivanja u ulogama Henrika V., Coriolanusa i sir Tobyja Belcha u Dvanaestoj noći bili su trijumfi, a njegova popularnost među publikom u Old Vicu učinila ga je jednim od glavnih šekspirijanskih glumaca u Engleskoj do kraja sezone.

Olivier je nastavio prezirati film, i iako je konstantno radio s Alexanderom Kordom, još je osećao kako je njegov pravi dom na pozorišnim daskama. Snimio je svoj prvi šekspirijanski film, Kako vam drago, sa Paulom Czinnerom, ali, Olivieru se nije dopao, smatrajući kako Shakespeare ne funkcioniše dobro na filmu.


Laurence Olivier i Vivien Leigh

Laurence Olivier video je Vivien Leigh u The Mask of Virtue 1936., a prijateljstvo se razvilo nakon što joj je on čestitao na glumi. Dok su glumili ljubavnike u filmu Vatra iznad Engleske (1937.), Olivier i Leigh su se zaljubili, a nakon završetka snimanja započeli su vezu.

Leigh je igrala Ofeliju u Olivierovom Hamletu u produkciji Old Vica, a Olivier se kasnije prisetio kako joj se rapoloženje izuzetno brzo promenilo kad se u tišini pripremala za izlazak na pozornicu. Bez neke očite provokacije, počela je vrištati na njega, a onda odednom zaćutala i počela zuriti u prazno. Odigrala je ulogu bez poteškoća, a sutradan se vratila u normalu bez da se prisećala događaja. Bilo je to prvi put da je Olivier svedočio takvom njenom ponašanju.

Olivier je putovao u Hollywood kako bi započeo snimati Orkanske visove u ulozi Heatcliffa. Leigh je ubrzo pošla za njim, delomično da bude s njim, ali i zbog vlastitog sna da dobije ulogu Scarlett O'Hara u filmu Prohujalo sa vihorom (1939.). Olivier je ubrzo shvatio kako će snimanje Orkanskih visova biti teško, ali bila je to i prekretnica za njega, zbog njegovog uspeha u Sjedinjenim Državama koji mu je do tada izmicao, ali i zbog njegovog stava prema filmu, koji je smatrao inferiornijim medijom u odnosu na pozorište. Producent filma Samuel Goldwyn je nakon nekoliko nedelja snimanja bio jako razočaran Olivierovom prenaglašenom izvedbom pa mu je zapretio da će ga otpustiti. Olivier je glavnu glumicu, Merle Oberon, nazvao amaterkom; međutim, kad je svoje mišljenje iznosio Goldwynu, podsetili su ga da je Oberon zvezda filma i već dobro poznato ime u američkom filmu. Rečeno mu je da bi morao biti malo više popustljiviji i tolerantniji prema Oberon. Olivier se kasnije prisetio kako je Goldwynove reči primio k srcu, ali je kasnije uvideo je bio u pravu; smanjio je intenzitet glume kako bi ona bila u skladu sa osobnijim medijom filma i počeo ceniti mogućnosti koje je nudio.

Film je bio hit, Olivier je hvaljen zbog svoje glume, a uskoro je nominovan za Oscar za najboljeg glavnog glumca. Leigh je osvojila Oscar za najbolju glavnu glumicu u Prohujalo sa vihorom, a par se odjednom našao u situaciji da su bili najslavnije zvezde u svetu. Hteli su se venčati, ali i Leighin muž i Olivierova supruga, Jill Esmond, se u prvo vreme nisu hteli razvesti. Konačno razvedeni, venčali su se 31. avgusta 1940.

Olivierova američka filmska karijera je procvetala s hvaljenim ulogama u filmovima Rebecca (1940.) i Ponos i predrasude.

Olivier i Leigh zajedno su nastupili u pozorišnoj produkciji Romea i Julije u New Yorku. Bila je to raskošna produkcija, ali komercijalni podbačaj. Brooks Atkinson je napisao za New York Times, "Iako su gđica. Leigh i g. Olivier zgodan mladi par, jedva izvode svoje uloge." Par je uložio gotovo svu svoju ušteđevinu u produkciju, a komercijalni podbačaj za njih je značio katastrofu.

Zajedno su snimili film Hamiltonova žena (1941.), sa Olivierom u ulozi Horatija Nelsona, i Leigh u ulozi Emme Hamilton. Kako se Britanija uključila u Drugi svetski rat, Olivierovi su se vratili u Englesku, a 1944. je Leigh dijagnostifikovana tuberkuloza na levom plućnom krilu, ali nakon što je provela nekoliko nedelja u bolnici, izgledalo je da se oporavila. Na proleće je snimala Cezara i Kleopatru (1945.) i otkrila da je trudna, ali je pobacila. Pala je u duboku depresiju koja je dostigla najnižu tačku kad se okrenula protiv Oliviera, verbalno i fizički ga napadajući sve dok nije pala na pod jecajući. Bio je to prvi od mnogih većih živčanih slomova povezanih sa manijačnom depresijom, ili bipolarnim poremećajem. Olivier je počeo prepoznavati simptome nadolazeće epizode - nekoliko dana hiperaktivnosti praćenih periodom depresije i eksplozivnim slomom, nakon kojeg se Leigh ne bi ničega sećala, ali bi se osećala posramljeno i pokajnički.

Olivier je 1947. proglašen vitezom, a 1948. se našao u Odboru direktora Old Vic Theatrea. On i Leigh su otputovali na turneju po Australiji i Novom Zelandu kako bi prikupili sredstva za pozorište. Tokom šestomesečne turneje, Olivier je postavio Richarda III. i s Leigh nastupio u Školi za skandale i The Skin of Our Teeth.

Uspeh turneje ih je ohrabrio da se po prvi put zajedno pojave na West Endu, u istim delima, s dodatkom Antigone, na Leighino inzistiranje jer je htela odigrati ulogu iz tragedije.

Leigh je nakon toga htela ulogu Blanche DuBois u pozorišnoj produkciji Tramvaja zvanog želja Tennesseeja Williamsa na West Endu, a ulogu je dobila nakon što ju je producentica Irene Mayer Selznick videla u Školi za skandale i Antigoni, a Olivier je potpisao režiju.

Leigh i Olivier su 1951. nastupili u dve predstave o Kleopatri, u Antoniju i Kleopatri Williama Shakespearea i Cezaru i Kleopatri Georgea Bernarda Shawa, menjajući predstave svaku veče i zaradivši dobre recenzije. Preselili su produkcije u New York, gde su jednu sezonu nastupali u Zigfield Theatreu. Kritike su uglavnom bile pozitivne, ali ih je kritičar Kenneth Tynan razljutio kad je napisao da je Leigh osrednji talent koji je naterao Oliviera da kompromituje svoj. Tynanova kritika umalo je izazvala novi kolaps; Leigh je, prestrašena od neuspeha i sa namerom da postigne veličinu, prihvatila njegov komentar, ignorišući u isto vreme pozitivne recenzije drugih kritičara.

U januaru 1953. je otputovala u Ceylon kako bi snimala Slonov hod s Peterom Finchom. Ubrzo nakon završetka snimanja, pretrpela je još jedan živčani slom, a Paramount ju je zamenio s Elizabeth Taylor. Olivier ju je vratio u njihov dom u Englesku, gde mu je u periodu nedoslednosti Leigh rekla da se zaljubila u Fincha i da ga je prevarila s njim. Nakon nekoliko meseci se oporavila. Mnogi Olivierovi prijatelji su nakon toga saznali za njen problem. David Niven je rekao kako je bila "tiha, tiha, luda", a Noel Coward je u svom dnevniku izrazio iznenađenost da su "stvari bile loše i pogoršavale se od 1948. ili tu negde".

Leigh se oporavila dovoljno kako bi 1953. s Olivierom glumila u Uspavanom princu, a 1955. su celu sezonu nastupali na Stratford-upon-Avonu u Shakespeareovim Dvanaestoj noći, Macbethu i Titu Androniku. Predstave su uvek bile dobro posećene, a kritike su bile dobre. Leighino zdravlje se činilo stabilnim. Noel Coward je uživao u uspehu s komadom South Sea Bubble, s Leigh u glavnoj ulozi, ali je ona zatrudnela i povukla se iz produkcije. Nekoliko nedelja posle je pobacila i zapala u period depresije koja je potrajala mesecima. Pridružila se Olivieru na evropskoj turneji s Titom Andronikom, ali je turneja poremećena Leighinim čestim izlivima besa na Oliviera i druge članove družine. Po povratku u London, njen bivši muž Leigh Holman, koji je još uvek vršio veliki uticaj na nju, je ostao s Olivierovima i pomagao da je smire.

1958., smatrajući kako je brak okončan, Leigh se upustila u vezu s glumcem Jackom Merivaleom, koji je poznavao njeno zdravstveno stanje i uverio Oliviera kako će se brinuti za nju. 1959. je postigla uspeh s komedijom Noela Cowarda Look After Lulu, s tim da ju je kritičar Timesa opisao kao "prekrasnu, ugodno opuštenu, zapravo, ona je domaćica svake situacije."

Ona i Olivier su se razveli u decembru 1960., a Olivier se oženio s glumicom Joan Plowright, s kojom je kasnije dobio troje dece.


Kad je izbio Drugi svetski rat, Olivier se nameravao pridružiti Kraljevskoj avijaciji, ali je bio pod ugovorom za druge projekte. Prezirao je glumce kao što su Charles Laughton i sir Cedric Hardwicke, koji su održavali dobrotvorne kriket mečeve kako bi pomogli ratnim naporima. Olivier je uzimao i sate letenja i skupio ih preko 200. Nakon dvogodišnje službe je stekao čin poručnika, ali nikad nije video pravi rat.

1944. su on i glumac Ralph Richardson dobili dopust iz mornarice kako bi oformili novu glumačku družinu Old Vic Theatrea u New Theatreu (kasnije Albery, danas Noel Coward Theatre) s noćnim repertoarom s tri komada, prvo s Peer Gynt Henrika Ibsena, Oružje i čovjek Bernarda Shawa i Shakespeareovim Henrikom III. Probe su se održavale 10 nedelja uz zvuke njemačkog bombardovanja. Projekat će se na kraju produžiti na pet hvaljenih sezona završivši 1949., nakon prestižne turneje 1948. po Australiji i Novom Zelandu, koja je uključivala Vivien Leigh u produkcijama Richarda III, Škola za skandale Brinsleyja Sheridana i The Skin of Our Teeth Thorntona Wildera.

Druga sezona New Theatrea započela je s Olivierom u ulogama Harryja Hotspura i Justicea Shallowa i Richardsonom u ulozi Falstaffa u Henriku IV., Delovi 1 i 2, što se danas naziva vrhuncem engleskog klasičnog pozorišta. Čarolija se nastavila s jednim od Olivierovih najslavnijih pokušaja, da u jednoj večeri odigra Sofoklova Edipa i Sheridanova Kritičara; Olivierova tranzicija iz grčke tragedije u komediju u jednoj večeri postala je legendarna. Nakon ovog trijumfa sledila je jedna od njegovih najdražih uloga, Astrova u Ujaku Vanji.

Oliviera i Richardsona je 1945. Državno vojno udruženje zabavljača proglasila počasnim poručnicima, a oni su nakon toga šest nedelja proveli na evropskoj turneji, izvodeći za vojnike Oružje i čovek, Peer Gynt i Richarda III. Nakon toga su posetili Comédie-Française u Parizu, što je bio prvi put da se strana družina poziva da odigra predstavu na toj slavnoj pozornici. Kad se Olivier vratio u London, ljudi su primetili kako se nešto u njemu promenilo. Njegovo jedino objašnjenje bilo je: "Možda je to da sam ostario."

U novoj Olivierovoj biografiji Michaela Munna (nazvanoj Lord Larry) tvrdi se da je Olivier uhvaćen kao agent na tajnom zadatku u Sjedinjenim Državama za britansku vladu od strane filmskog producenta i MI5-ova operativca Alexandera Korde po uputama Winstona Churchilla.

Prema članku u Telegraphu, David Niven, dobar Olivierov prijatelj, je rekao kako je rekao Michaelu Munnu, "To što je bilo opasno za njegovu želju je to da je (Olivier) mogao biti optužen da je bio agent. Bilo je to opasno za Larryja jer je mogao biti uhapšen. Još gore, da su nemački agenti shvatili što je Larry radio, siguran sam, pošli bi za njim."


Šekspirijanska trilogija
Nakon što je postigao opštu popularnost na filmu, Oliviera je kontaktiralo nekoliko investitora (Filippo Del Giudice, Alexander Korda i J. Arthur Rank), kako bi snimio nekoliko šekspirijanskih filmova, utemeljenih na pozorišnim produkcijama. Olivier se okušao u režiranju i snimio tri izuzetnoo uspešna filma: Henrik V., Hamlet i Richard III.

Henrik V
Olivier je svoj rediteljski debi ostvario filmom o Shakespearovom Henriku V. Nije verovao da je dorastao zadatku, pa ga je pokušavao ponuditi Williamu Wyleru, Carolu Reedu i Terenceu Youngu. Film je sniman u Irskoj (jer je ona bila neutralna), dok su irske planine trebale zameniti Agincourt. Tokom snimanja jedne scene bitke, konj se sudario s kamerom koju je držao Olivier. Olivier je oko držao na viziru, a kad se konj sudario s njim, kamera se zabila u njega, posekavši mu usnu i ostavivši mu ožiljak koji će postati poznat u njegovim kasnijim ulogama.

Kritike su bile odlične, uprkos Olivierovoj nesklonosti. Bio je to prvi naširoko uspešni šekspirijanski film, a mnogi ga smatraju umetničkim delom. Nominovan je za Oscare za najbolji film i najboljeg glumca, ali Akademija, prema Olivierovom mišljenju, nije bila sklona ideji dodeliti sve glavne nagrade strancu, pa su mu dodelili Počasnu nagradu. Olivier je odbacio nagradu kao "prevaru".

Hamlet
Olivier se nadovezao na uspeh s ekranizacijom Hamleta. Igrao je ovu ulogu više od one Henrika, pa mu je puno bliži bio melanholični Danac. Međutim, nije mu posebno dobro legla uloga introvertnog Hamleta, koji je bio čista suprotnost ekstrovertima za čije je portrete stekao slavu. Dužina Hamleta (1948.) nije smela prijeći 153 minute pa je Olivier izrezao gotovo pola Shakespearovog teksta. Puristi su ga napali zbog toga, posebno Ethel Barrymore; Barrymore je izjavila kako adaptacija nije ni približno verna originalnom tekstu kao što je bila pozorišna produkcija njenog brata Johna iz 1922. Ironično, Ethel je te godine dodeljivala Oscar za najbolji film - pa je bila vidno potrešena kad je pročitala, "Hamlet".

Film je, kao i njegov prethodnik, postigao veliki komercijalni uspeh u Britaniji i u inostranstvu, osvojivši Oscar za najbolji film i najboljeg glumca na dodeli Oscara 1948. Bio je to prvi britanski film koji je osvojio nagradu za najbolji film i Olivierova jedina glumačka pobeda u kategoriji u kojoj će biti nominovan još pet puta pre smrti. Olivier je usto postao i prva osoba koja je režirala film i osvojila Oscar za ulogu u istom. Isti poduhvat ponovio se 1999. kad je ista stvar pošla za rukom Robertu Benigniju sa filmom Život je lep. Osim toga, Olivier ostaje jedini glumac koji je dobio Oscara za Shakespearea. Olivier međutim te godine nije dobio nagradu za režiju, čime bi osvojio sve glavne nagrade za koje je film bio nominovan.

Richard III
Olivierov treći veliki šekspirijanski projekat je bio režija i glavna uloga u Richardu III. Prvo je u četrdesetima Alexander Korda predložio Olivieru da reprizira svoju slavnu ulogu na filmu. Ta uloga smatra se Olivierovom najvećom pozorišnom(uz pozorišnu produkciju Macbetha iz 1955. i ulogu propalog izvođača Archieja Ricea u Zabavljaču), a verovatno i filmskom. Tokom snimanja scene bitke u Španiji, jedan od strelaca je pogodio Oliviera u gležanj, nakon čega je počeo šepati. Srećom, šepanje je bilo potrebno i za ulogu, pa je Olivier već šepao za delove filma koji su već bili snimljeni.

Iako je kritika dobro primila film, bio je komercijalni promašaj. Kada je prodao prava američkoj televizijskoj mreži NBC, film je postao prvi koji je u isto vreme prikazan na televiziji i u bioskopima. Mnogi su nakon toga iz ogromne gledanosti zaključili da je više ljudi gledalo Richarda III u jednom prikazivanju nego svi ljudi koji su ga ikad gledali u pozorištima.

Macbeth
Macbeth je navodno trebao biti Olivierov sledeći šekspirijanski film. Ali, zbog komercijalnog neuspeha Richarda III, zajedno sa smrću Alexandera Korde i Mikea Todda, film nikad nije snimljen. Njegova uloga Macbetha u Shakespeare Memorial Theatreu 1955. proglašena je jednom od najboljih svih vremena. Originalno ga je mislio snimati 1948. umesto Hamleta, ali Orson Welles je u to vreme snimao vlastitu ekranizaciju Macbetha koja je došla u bioskope prva, pa se Olivier odlučio za Hamleta.


Od kraja Drugog svetskog rata, Olivier je osim šekspirijanske trilogije retko nastupao na filmu.

U drugoj polovini pedesetih, britansko pozorište se menjalo s uspehom "Besnih mladih ljudi". John Osborne, autor komada Look Back in Anger, napisao je pozorišni komad za Oliviera naslovljen Zabavljač, priču o istrošenom pozorišnom komičaru zvanom Archie Rice, koja je premijerno prikazana 10. aprila 1957. u Royal Courtu. Kako je Olivier rekao, "Ja sam Richie. Nisam Hamlet."

Tokom proba za Zabavljača Olivier je upoznao Joan Plowright koja je od Dorothy Tutin preuzela ulogu Jean Rice kad je produkcija Tonyja Richardsona iz Royal Courta prebačena u Palace Theatre u oktobru 1957. Kasnije, 1960., Richardson je režirao filmsku verziju s Olivierom i Plowright koji su reprizirali svoje pozorišne uloge.

Zbog Plowright je ostavio Vivien Leigh, zbog čega je osećao krivicu do kraja života. Olivier se oženio s Plowright na Dan sv. Patricka 1961., konačno pronašavši sreću. Leigh je umrla 1967.


Slavan tokom cele karijere po svojoj posvećenosti umetnosti, Olivier je u svojim kasnijim godinama još više vremena posvećivao svojem radu, što mu je navodno bio način da sam sebi skrene pažnju od krivice koju je osećao zbog napuštanja bivše supruge Vivien Leigh. Češće se počeo pojavljivati u filmovima, posebno u karakternim ulogama, a ne onim romantičnim iz rane karijere. Nominovan je za Oscar za uloge u filmovima Njuškalo (1972.), Maratonac (1976.) i Momci iz Brazila (1978.). Kako je bio prisiljen povući se iz uloge direktora Royal National Theatrea, bojao se da mu porodica neće biti zbrinuta u slučaju njegove smrti pa je snimao televizijske specijale i manje filmske uloge, za šta je odmah dobijao čekove. Kasnije je slobodno priznao kako nije bio ponosan na većinu tih uloga, i naglasio da posebno prezire film iz 1982. Inchon, u kome je glumio generala Douglasa McArthura.

Olivier se 1967. podvrgnuo tretmanu zračenja zbog raka prostate, a bio je hospitaliziran i zbog upale pluće. Do kraja života je patio od raznih zdravstvenih tegoba, uključujući bronhitis, amneziju i upalu porebrice. 1974. mu je dijagnosticirana distrofija mišića, a sledeće godine umalo nije umro. Ipak je preživeo sledeću deceniju, zarađujući novac u slučaju finansijske katastrofe. Ovo objašnjava zašto je Olivier prihvatao sve poslove koji su mu se nudili, kako bi njegova porodica bila finansijski osigurana nakon njegove smrti.

Jedno od Olivierovih najdugotrajnijih postignuća ne veže se ni za pozorište ni za film. 1974. je britanska Thames Television objavila Svet rata, 26-delni dokumentarac o Drugom svetskom ratu za koji je Olivier, doduše nevoljno, pozajmio glas. Njegovo pripovedanje bilo je tzv. "Božji glas" koji jadikuje nad razaranjima.

Kad je 1985. dodeljivao Oscar za najbolji film, odsutno ga je dodelio pristupivši mikrofonu i jednostavno rekavši "Amadeus". Bio je dosta zaboravljiv pa je zaboravio pročitati nominovane.

1986. se pojavio kao pre snimljeni holografski pripovjedač u produkciji multimedijskog rock mjuzikla Time Davea Clarka na West Endu.

Umro je od raka u Steyningu, West Sussex, Engleska 1989., u 82. godini. Ostavio je sina iz prvog braka, kao i suprugu i njihovo troje dece. Telo mu je kremirano, a pepeo pokopan u Westminster Abbey, London.

Uprkos tome što je petnaest godina prošlo od njegove smrti, Olivierovo ime se ponovo našlo na filmskoj špici. Uz pomoć kompjuterske grafike, materijal s njim u mlađim danima je uklopljen u film Gospodar neba i svet sutrašnjice (2004.) u kome je Olivier "glumio" negativca.


Od Olivierove smrti nekoliko je biografa napisalo knjigu o njemu, od kojih su neki utvrdili kako je bio biseksualac.

Joan Plowright je rekla, "Uvek sam zamerala na komentarima da sam ja bila ta koja je uništila Larryjev brak s Vivien Leigh. Danny Kaye je povezivan s Larryjem puno pre mene", referišući se na tvrdnju biografa Donalda Spotoa da se Kaye i Olivier bili ljubavnici. Prema sir Noelu Cowardu, govoreći u seksualnom kontekstu, Olivier je je bio "povodljiv za svim iskustvima", kao što je rekao pokojni prijatelj Michael Thornton. Olivierova autorizovana biografija Terryja Colemana sugeriše vezu između Oliviera i starijeg glumca, Henryja Ainleyja, što se temelji na korespondenciji od Ainleyja Olivieru iako knjiga osporava da je bilo ikakvih dokaza koji bi Oliviera seksualno povezivali s Kayeom. Olivierov sin Tarquin je to odbacio kao 'neoprostivo smeće' i pokušao sprečiti objavljivanje knjige. Osim toga, tokom snimanja filma Tramvaj zvan želja, u kome je nastupala Olivierova supruga, Vivien Leigh, David Niven je uhvatio Marlona Branda i Oliviera kako se ljube u bazenu. "Okrenuo sam im leđa i vratio se unutra k Vivien. Siguran sam da je ona znala što se događa, ali nije ništa spominjala. Niti sam ja." U avgustu 2006., na radijskom programu Desert Island Discs, Plowright je odgovorila na pitanje o Olivierovoj navodnoj biseksualnosti rekavši: "Ako je čovek genije, on nije obična osoba. Ne vodi običan život. Ima ekstreme u ponašanju koje razumete i pokušavate pronaći način da vas ne zahvate njegovi demoni. Držite se podalje. Nastavljate raditi vlastiti posao i zaokupljeni ste porodicom. A druge stvari na kraju nisu ni važne."

Olivier je bio osnivač Chichester Festival Theatrea (1962.-1966.) i Royal National Theatrea Velike Britanije (1962.-1973.), za šta je dobio viteško odlikovanje. 12. juna 1947. je proglašen vitezom i proglašen baronom Olivierom od Brightona u okrugu Sussex, čime je postao prvi glumac sa takvim priznanjem. 1981. mu je dodeljen Order of Merit. 1984. su u njegovu čast preimenovane nagrade Društva londonskih pozorišta, u Laurence Olivier Awards. Iako je bio doživotni plemić i jedna od najcenjenjenijih osoba u industriji, Olivier je insistirao da ga zovu "Larry". Jednostavno nije hteo čuti da ga neko naziva po titulama kao što su "lord" i "sir".


Filmografija

1930.
Privremena udovica
Previše varalica

1931.
Pothiparova žena
Prijatelji i ljubavnici
Žuta karta

1932.
Westward Passage

1933.
Savršeno razumevanje
Nema zabavnog posla

1935.
Moskovske noći

1936.
Kako vam drago

1937.
Vatra iznad Engleske

1938.
Razvod Lady X

1939.
Q avioni
Orkanski visovi

1940.
21 dan
Rebecca
Ponos i predrasude
Osvajanje vazduha

1941.
Ta Hamiltonova žena
49. paralela

1943.
The Demi-Paradise

1944.
This Happy Breed
Henrik V.

1948.
Hamlet

1951.
Čarobna kutija

1952.
Carrie

1953.
Prosjačka opera

1955.
Richard III

1957.
Princ i plesačica

1959.
Đavolji učenik

1960
Zabavljač
Spartak

1962.
Term of Trial

1963.
Ujak Vanja

1965.
Bunny Lake je nestala
Othello

1966.
Kartum

1968.
Romeo i Julija
Ribarove cipele

1969.
Oh! Kakav divan rat
Ples smrti
Bitka za Britaniju

1970.
Tri sestre

1971.
Nicholas i Alexandra

1972.
Lady Caroline Lamb
Njuškalo

1974.
Proba

1976.
Maratonac
Rešenje od sedam posto

1977.
Nedostižni most

1978.
Betsy
Momci iz Brazila

1979.
Mala romansa
Drakula

1980.
Jazz pevač

1981.
Inchon
Sudar titana

1983.
Jigsaw Man

1984.
Bounty

1985.
Wild Geese II

1989.
Ratni rekvijem

2003.
Gospodar neba i svet sutrašnjice


wikipedia
Podeli:



Preporucujemo

Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila