•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

The Driver (1978)

Koliko je važna naracija u filmu? Pojašnjenje radnje, uputstva gledaocu šta se događa kroz dijalog junaka? Nekako se čini da je danas to postao sastavni deo filmova, ne dopustiti da nešto ostane neobjašnjeno i isključiti mogućnost da se gledalac uključi u samostalno stvaranje zaključaka o onome šta gleda. Šta ako se ode jedan korak dalje i likovima koje gledamo oduzme nekakav identitet kroz koji bi ih bolje upoznali? Ne radi se o lošoj karakterizaciji, već o činjenici da likovi kao takvi nisu važni, već priča koju iznose.

Bio bi to, priznajmo, odvažan postupak, nimalo tipičan za klasično pričanje radnje. Ali, može li vizuelno biti dobar dodatak za dijalog i pojašnjenja? Koliko god zvučalo neverovatno, može. Sedamdesete godine prošlog veka bile su pravi rasadnik filmova koji su za pokretanje radnje imali aute i automobilske potere, ali to nikako nije loša stvar jer se stvorilo nekoliko kultnih klasika koji i danas imaju svoj krug poklonika, kao i visoke ocene kritičara. Ako ih i uporedimo sa nekim sadašnjim izdanjima, tipa Fast Five, odnose pobedu ne zato što su bili toliko dobri koliko inovativni. CGI nije postojao, potera autima mogla se snimiti samo na jedan način: da se upali auto i da se ozbiljno nabije gas kroz gradske ulice. Kada u takvo okružje postavite reditelja sklonog inovacijama, pa priču ogoljenu od svega nebitnog, dobijete nešto tako dobro da još uvek, čak i nakon vise od tridest godina, bez konkurencije sedi na tronu “the best” filmova potere i automobilskih trka.

Walter Hill, autor koji svojim radovima nikad nije dobio priznanje kakvo su dobijali neki reditelji iz njegove generacije, ali ono što Hilla izdvaja iz gomile onih koji su mu bili za leđima jeste činjenica da nikad nije radio kompromise i da je uspeo stvoriti prepoznatljivi stil u uslovima koje je sam odredio. Dobro, tu se radi i o gledaočevom senzibilitetu, načinu na koji će se uspeti uključiti u priču, ali svejedno govorimo o jedinstvenom načinu pripovedanja, koji uvek izdvaja talentovane od onih koji to nisu.

Za razliku od svojih srodnika, npr. Gone in 60 seconds (1974.) , Driver ima jednostavan zaplet. Vozač je čovek koji vozi auto za beg, ako tražite najboljeg, on je taj. Nakon što ga jednom prilikom zapazi Igrač, zgodna devojka, Vozač će se pronaći jako blizu toga da bude uhvaćen od strane Detektiva. Da bi ga i uhvatio, Detektiv će morati da smisli svoj najbolji plan, ali se ni Vozač neće povući; dva muškarca zaigraće opasnu igru lova kroz ulice američkog velegrada, pokazujući zašto je svaki od njih najbolji u svom poslu.

Možda ste zapazili jednu stvar, likovi su definisani po onome šta rade. Koliko će to čudno zvučati, nijedan od njih nema ime, kroz celi film. Hill ih je ogolio od svega nepotrebnog, ostavljajući samo suštinu onoga šta rade. Ali, to nije baš i nekakvo iznenađenje, kako je to već negde spomenuto, Hill i karakterizacija likova nikad nisu bili na zajedničkoj liniji, draži su mu mitovi preko kojih predstavlja likove, a ovde je to dovedeno do samog vrhunca, čime ime (profesija) predstavlja lik. Oba lika, i Detektiv i Vozač, su the “best of the best” u svojim profesijama, obojica su hladnokrvni profesionalci koji znaju pravila igre i prihvataju ne iz potrebe, već iz puke činjenice da su njihovi poslovi ono što ih defineše. A time dolazimo i do dela sa pojašnjenjima radnje. Ukoliko do sada niste shvatili – toga nema.

Još preciznije, dijalog je, kao i likovi, sveden na minimum potreban je samo koliko da radnja ide. Hill se ovde uopšte nije opterećivao da gledaocima pojasni ko, šta, gde i kako, to su ustvari nebitne stvari, ali nisu zaboravljene jer od gledaoca se očekuje da učestvuje u procesu, da razmišlja ili, što je tačnije, zamišlja kakvu bi ti likovi mogli imati pozadinu. A i film se sastoji od skoro sedamdeset posto jurnjava moćnim autima, čime ponuđeni dijalog postaje još dragoceniji jer odlično popunjava rupe u priči koje su glavni pokretač za pomenute jurnjave. Mala kvaka u tome jeste da glumačke role nisu ni mogle ponuditi najbolje od aktera, ali umesto banaliziranja i pojašnjenja, Hill svoje junake predstavlja izgledom (pa donekle i minimalnim dijalogom), što je tehnika koju je često koristio, a ovde je, umalo, i najbolje iskorišćena.

Ryan O’Neal ovde ima vrhunac svoje karijere kao hladnokrvni profesionalac od malo reči, što više govori o Hillu kao reditelju koji je uspeo sakriti njegove glumačke slabosti, nego o njemu kao glumcu, a ne skriva se ni činjenica da je u tim danima jako dobro izgledao, čime je savršeno pojašnjeno zašto je privukao pažnju Igrača (zgodna Isabelle Adjani) bez da se ulazilo u sentimentalnost i pojašnjenja zašto postoji ta hemija između njih. Hillov kućni glumac Bruce Dern može se pohvaliti kako je dobio i najveću govornu ulogu, ali i njegovu pojavu je Hill iskoristio kao vizualno predstavljanje lika, s time da je Dern i bolji glumac, pa je njegov žestoki Detektiv i najjače predstavljen lik, što je dobar kontrast preostalim likovima. Ali, ono što je ovde najbitnije: film koji govori o vozaču auta za beg ne može proći bez scena potera, tako je jednostavno.

Gledajući sa istorijske distance, Driver gotovo nikad ne ulazi u vrh filmova potere, što je donekle i nepravda. Radi se o delu koji ima možda i najbolje napravljene scene potera uopšte, ali u njima izostaje jedna vrsta spektakularnosti kakvu smo navikli dobijati u nekim drugim filmovima. Umesto na razbijanju, prevrtanju i sličnim kaskaderskim vratolomijama, ovde je težište na „sigurnoj“ vožnji. Vozač je profesionalac, ono što njega predstavlja jeste brza, dinamična i efektna vožnja kojom uspešno izbegava svoje progonitelje, pa iako je film doslovce nabijen vožnjom, postoji jako malo kikseva koji završe prevrtanjem ili vatrom.

Izuzetakod pravila, reklo bi se, ali i to služi u svojstvu predstavljanja lika kao takvog jer ne možeš biti najbolji i biti uhvaćen svaki put kad sedneš za upravljač. Zato je uspešna brzina sastavni deo radnje. Hill je iskoristio sve moguće trikove tog doba, široke kadrove često praznih ulica, kameru montiranu na samo vozilo, prednje i stražnje poglede, a već kad se i dogodi sudar (tačnije, prevrtanje), napravljen je tako da predstavlja nesposobnost druge strane da održi tempo. Pohvalna stvar: nema filmskih grešaka koje bi bile vidljive kao, recimo, u najcenjenijem Bullitu.

Konačni zaključak? Vrhunsko delo nastalo u dobu kad su klasična potera filmovi bili sastavni deo bioskopskih repertoara, jedinstveni pristup portretiranju likova i pričanju priče, likovi koji su sa jako malo stvari dovedeni do savršenstva i tehničko izvođenje koje još uvek dobro izgleda na bilo kom ekranu. Kultni film sa jako dobrim razlozima kome visoko godište nije nimalo naškodilo.

NNT
Žanr:akcija, krimi, drama
Godina:1978
Reziser:Walter Hill
Scenario:Walter Hill
Uloge:Ryan O'Neal, Bruce Dern, Isabelle Adjani
Uzrast:R
Studio:Twentieth Century Fox
Zemlja:United States
Jezik:Engleski
Trajanje:91 minut
Podeli:



Preporucujemo

Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...