•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Ne brini, budi sretan (Budi uplašen, i treba da se plašiš)

(Reganove godine na filmu)

Prošle nedelje smo pričali o politici na filmu sedamdesetih godina. Ove nedelje videćemo kako se politika izopačila i ostavila svoj trag „japi“ godine.

Pre svega, najvažnije je podsetiti da su to bile godine „Kućnog Videa“ što je imalo kao posledicu ogroman profitabilni udarac na filmsku industriju do 1989-e godine. Najunosniji žanr osamdesetih, ponovo je bila strava i užas, prema istoričaru Stivenu Prinsu, meren prema terminima popularnosti i društvenog udara.

I šta je to jelo Amerikance osamdesetih godina?

Šta je bilo u tome što su svi želeli da budu Michael Jackson, Cyndi Lauper i Madonna, da imaju olovke sa gumicom na vrhu, kutijice za pribor, lenjir sa digitronom i da budu u toku sa sint popom? I kako je sve to uticalo na film? Pitanje je kompleksno ali postoje osnovni odgovori odakle se može krenuti.

Osamdesetih godina Amerikanci su patili od nečega što bi moglo da se nazove mentalitet apokalipse. Hladni rat sa Sovjetima je uzavreo a figure troškova sa četrnaestim predsednikom su otišle toliko visoko da su svi „znaci“ ukazivali na Sudnji Dan.

Najviše se strahovalo od nuklearne apokalipse, sa samim predsednikom koji je zbijao šale na račun bombardovanja Rusije i o „mogućoj“ pobedi SAD-a u nuklearnom ratu.

Istovremeno, pop muzika je odgovorila mentalitetom apokalipse. Došlo je do uspona nihilističnog pank i death metala tokom dekade i gomila filmova strave i užasa opisivala je oblake oblika pečurki. Imali smo pred-nuklearni udarac u „The Dead Zone“ (1983) i „Miracle Mile“ (1988), čovečanstvo je zbrisano u „The Terminator“ (1984), a američki predsednik je doživaljavao košmare Sudnjega Dana u „Dreamscape“ (1984).

Nije ni svaki kraj imao nuklearni scenario. „The Final Conflict“ (1981) i „The Sevent Sign“ (1988) postavili su biblijski završetak i povratak Hristu. Takođe, jedan od značajnijih filmova dekade „Night of the Comet“ (1984) nagovestio je masovno razaranje od strane komete koja nije prolazila orbitom još iz vremena dinosaurusa.

Sledeći strah koji je lebdeo osamdesetih ticao se iznenadnog, neočekivanog pojavljivanja labaratorijske seksualno prenosve bolesti, AIDS-a. Prenosiv sa osobe na osobu telesnim tekućinama, ova bolest, prvo znana kao „Gay Kuga“, ubrzo je preuzela razmere epidemskih proporcija. Očigledno, filmovi su na to uzvratili. „The Thing“ (1982), gde je samo kontrola krvi mogla da zaključi ko je zdrav a ko monstruozno „biće.“ Isti reditelj u filmu „Prince of Darkness“ (1987) predstavlja Zlo preko svetlucave tekućine koja, jednom progutana, zarazi domaćina. Pogrešno uverenje da je Cronenbergov „The Fly“ (1986) još jedan predstavnik degenerativne bolesti koja uništava ljudski oblik, rapršeno je njegovim intervjuom u kojem je rekao da je film snimio nakon što je njegov otac preminuo od kancera a on bio prisutan u svim stadijumima pored njega.

Nisu svi filmovi imali apokaliptički ton osamdesetih. Neki su predstavljali male, ali preteće promene u procesu razmišljanja. Na primer, osamdesete su prve godine kada je kampanja protiv pušenja započela. Sasvim neprimetno isprva. Prodavali su se bedževi „Ja sam prestao da pušim, a ti?“. Čak je i to prebačeno na filmsko platno. U „Nightmares“ (1983) žena koja je zaboravila da kupi cigarete i vratila se po njih ugrožena je od psihopate koji je proganja sa nožem u rucu. U omnibusu „Cat’s Eye“ (1985) James Woods, porodični čovek, shvata kolika je cena prestanka pušenja cigarete. Maltretiranje žene, silovanje žene, ponovljene mogućnosti i sa ćerkom. Film se završava pretnom kontrole težine. I manjem broju prstiju na ruci kao posledicom.

Ako se pogleda malo dublje, primećuje se još jedan napadni lajtmotiv koji je dosta toga pozajmio iz japi mentaliteta.

I ne, nisu u pitanju ubistva u ulici Brestova, niti je Freddy Krueger...

U pitanju je pokojni Ronald Regan, četrdeseti predsednik SAD-a.

Ako ste ljubitelj osamdesetih onda mora da se ljubitelj Republikanske stranke. Ako ne podnosite osamdesete, na tome se zahvalite Republikanskoj stranci.

Jer Republikanci su odneli pobedu te dekade. Regan je bio kolosalna figura od 1980. do 1988., i naslednik, George Bush, izabran je, u osnovi, samo zbog politike i snage njegovog prethondika. Ta dvojica, zajedno sa vladom naterali američku politiku, unutrašnju i spoljašnu, na moto „pohlepa je dobra“ Gordon Gekove dekade, i tako, g. Regan je više nego iko bacao svoju dugu senku od 1980-1989.

Kada budemo obrađivali devedesete, biće jasniji film, recimo „Mangler“ (1995) koji reflektuje eru Bill-a Clintona i njegove odluke koje su se ticale NAFTE.

Da se vratimo na osamdesete mi.

Ako se držimo teorije da filmovi strave i užasa uvek reflektuju njihov istorijski kontekst i vreme, onda je strava i užas osamdesetih sigurno rekacija (za i protiv) prema dramatičnoj političkoj, kulturološkoj i ekonomskoj promeni koje je uveo Regan tokom njegovog vremena u kabinetu.

Odgovor kako je to moguće leži bukvalno u toj jednoj ličnosti.

Bivši holivudski glumac i stariji građanin imao je dva termina što stoji kao dokaz koji može da bude opisan kao preplitanje između slike i stvarnosti kojem je zemlja svedočila.

Da, vreme ispranih levisica, Pal Mala, Majami Vajsa, predstavljalo je vreme potpunog rata između onoga što je prodavano kao polisa Američkom građanstvu, i koliko je, zapravo, učinjeno u stvarnom rukovođenju, što je bio zapanjujući dualitet, taj rascep između činjenice i fikcije, što je na kraju i „svedeno“ direktno u filmove strave i užasa osamdesetih.

Kada se razmišlja o filmovima te dekade suština konflikta koja pada na pamet je između iluzije i stvarnosti.

Prva izbija iz George Bush-eve predsedničke kampanje 1988. kada se borio protiv nesposobnog Guvernera Michaela Dukakisa. Upravo je kampanja Bushove administracije, koju je razvio da pridobije glasove i nastavio politiku i zaostavštinu Regana predstavljena pesmom: „Don’t Worry, Be Happy.“

U osnovi je ova melodija nagoveštavala da će sve biti u redu pod nastavljenom vladavinom Regana. Bush, koje je jednom istakao da je bio „slepo“ za Regana, navodio je sebe kao alternativu Amerikancima i da on može da vidi na daleko.

Druga rezonantna replika koja je postala deo pop leksikona današnjice je preuzeta iz iznenađujućeg hita „The Fly“. Ova opaska upozorava protiv Alana Greenspana i njegovog termina „neracionalnog ushićenja.“ Opaska je bila: „Plaši se, i treba da se plašiš.“

Kako je jedna dekada mogla da bude vladavina jednog predsednika i njegove političke partije, kako je mogla da bude i dekada tih kontradiktornih poruka kao što su „Ne brini, budi sretan“ i „Plaši se, i treba da se plašiš“ i zašto su, posebno filmovi strave i užasa, bili opsednuti ovim dualitetom?

Ponovo, mora da se započne i završi debatom sa politikom i karatkeristikom Regana, čoveka i političara.

„Nezapamćeno je još od vremena Frenklin Ruzveltovog Novog Dogovora“, napominje istoričar Vilijam H. Šafe, „da neko poput Ronald Regan utisnuo sopstveni pečat na jednu dekadu.“ Takav pečat pre njega mogao je da se vidi u eri Staljina.

A kakav je to bio pečat? Predsednik Regan se smešio, klimao glavom, šarmirao tokom najštetnijih i naproblematičnijih društvenih političkih događaja u Americi.

„Deo Reganovog uspeha kao vođe leži u činjenici da je većina mitova koje je stvorio bila draža u mašti nego realnost.“ Govorio je da je moguće imati sve – da se porez sreže, da se povećaju troškovi odbrane ujedno sa tim, borba protiv terorizma, da se unazadi Komunizam i pretnja nuklearnim ratom, i sve to bez rizika po Američke živote. Činilo se da Regan nudi čarobni lek.

Drugim rečima, Predsednik Regan postao je čuven po prodaji iluzije, izgledajući da radi jedno, dok je, u stvarnosti, radio nešto sasvim drugačije. Kod Regana se sve svodili na izmišljanje i premeštanje simboličnog u stvarnost.

U ovoj dekadi nostalgičnosti i opsednutošću nastavcima žudilo se za jednostavnošću priča i prošlosti (posebno za pedesetim) dok je budućnost izgledala sretno u rukama Reganove vlade.

Ne plaši se, budi sretan. Plaši se, i treba da se plaši.

U Reganovom govoru (20.01.1981.) optužio je Federalnu vladu za neprijatelja i za nekoga ko uskraćuje prava slobode. Cilj koji je predstavio narodu tom optužbom i njegovo dostignuće bili su čista iluzija.

U njegovom dvomandatnom terminu, federalci su narasli od 2,8 do 3 miliona zaposlenih. Njegova vlada uposlila je 61.000 federalaca tokom njegovih osam godina, da bi ironično, posao reduciranja prebukirane vlade ostao netaknut do Predsednika Clintona – „liberala“ – koji je otpustio 300,000 devedesete godine, postigavši time ono što je Regan obećao a ispustio da izvede.

Zapravo, Reganova vlada je i dodala novi departmant birokratiji – Departmant Veteranskih Poslova! Toliko o smanjivanju zaposlenih u vladi.

Po pitanju poreza Regan je, takođe, bio dvoličan. Vodio je kampanju za smanjivanje poreza, ali je 1983-e podigao porez na gas, zatim 1984-e, pa 1986-e, što je bilo najveće podizanje poreza u istoriji zemlje. Još jednom je očit raskorak između obećanja i ispunjenja.

Dok je pokušavao da se izbori sa dubokom ekonomskom recesijom, 35 miliona ljudi je živelo u siromaštvu do 1983-e godine, plus novih pet miliona tokom Reganove vladavine.

Nacionalni dug je narasta0 od 2,7 triliona dolara, grubo rečeno 200 miliona dolara godišnje tražilo se od poreznika. Ponovo slika se nije poklapla sa realnošću.

Čovek toliko zatucan tradicionalnim porodičnim vrednostima, a opet, prvi i jedini razvedeni predsednik. Ako se izuzmu gafovi i neobrazovanost Busha mladjeg, Regan bi držao rekord; bio je uverenja da je kečap biljka, drveće je uzrok zagađenja okoline i da su beskućnici beskućnici po sopstvenom izboru.

Druga je stvar njegova politička biseksualnost. Bio je Demokrata pre nego je postao Republikanac, dve godine pre nego se kandidovao za guvernera Kalifornije.

Njegova politika je imala odgovore koji će kasnijih godina postati popularni u vladi. Reganov odgovor na vojnu krizu tokom njegovog mandata bila je sledeća. 23.10.1983. u Libiji je ubijeno 241 američkih vojnika, marinaca, koji su bili stacionirani tamo. Dva dana kasnije, 25.10. Predsednik Regan samouvereno je naredio invaziju malog ostrva Grenade! Izgovor je bio da je mala grupa studenata bila ugrožena od Komunista tamo. Rezultat? Nacija više nije morala više da brine o Libiji. Iluzija (Ne brini, budi sretan) lake vojne pobede izazvan ponižavajućem porazu (Plaši se, i treba da se plašiš).

A ipak, Amerikanci su obožavali Regana. I bilo je razloga za to. Da nije njega, „Novonastali patroitizam“ nikada ne bi postojao, što je nateralo Amerikance da se bolje osećaju, čak i ako im problemi nisu razrešeni. Stavljen je akcent na glamuroznost holivudskog glumca, čoveka širokog osmeha, umetnika brzog snalaženja. Neki su ipak znali da će ih teška recesija stići devedesetih.

Većina filmova osamdesetih pripala je žanru „slešera“, niskobudžetnih filmova lišenih bilo kakve umetničke vrednosti, u kojoj bezbrižni tinejdžeri u nekom udaljenom kampu doživljavaju stresove i neprijatnosti od strane odbeglog psihopate, što je bila osnova dekade Ne birni, Budi sretan/Plaši se, i treba da se plašiš.

Sa druge strane, tinedžeri predstavljeni u filmovima obično su duvali travu, u čestim slučajevima šmrkali kokain, dok su devojke skidale grudnjake, a u nekim filmovima i više od njih, postajao je najupečatljiviji kadar osamdesetih godina. Ne treba zaboraviti da je došlo i do razvoja specijalnih efekata od strane Lucasa (Iluzija) i protetike od majstora Tom Savinija, inače prilično eksplicitne.

Negativna strana dolazi sa podtekstom tih filmova. Nije bilo teško shvatiti da su ti filmovi isključivo pravljeni i dizajnirani kao konzervativne upozoravajuće priče. Iako je Moralna Većina granula protiv takvih filmova osamdesetih i predstavljenja nasilja u njima, upravo su ti filmovi koje su prezirali podizali renome partijama.

Duhovito je bilo predstaviti korisnika seksualnih usluga i droga kao predstojeću iskasapiranu žrtvu koja će biti najbrutalnije kažnjena odrešenim rukama Savinija. Sadržaj tih filmova je, zapravo, pokvareniji i više nabijen tabuima nego li Tarantinovi ili filmovi sličnih priča proteklih decenija, sa poražavajućom porukom, zgrešiš li, kažnjen si smrću.

Dobri su primeri „Friday the 13th 2“ (1981), „Happy Birthday to Me“ (1982), „My Bloody Valetnine“ (1982), „Graduation Day“ (1982) i njihovi pastorci. Oni pozivaju gledaoce da voajeristički uživaju u golotinji i gadostima, nesvesno upiajući opasne poruke da će čineći upravo ono u čemu uživaju biti kažnjeni smrću.

Prikazi tela su još jedna osnova Ne brini, budi sretan/plaši se, i treba da se plašiš dihtomije filmova osamdesetih. I to je izniklo pravo iz šizofrenične dekade sedamdesetih.

Zemlja je uronila u fitnes ludilo koje je započela Jane Fonda sa Olivijom Njuton Džon i njenim hitom „Physical,“ filmovima poput „Flashdance“ (1983) i pretstavljenjem savršenih tela preko naslova „Staying Alive“ (1983) i „Perfect“ (1985). Uz njih, pojavili su se, do tada neviđeni prikazi, osim u gay časopisima, muških bizarno naglašena homoerotična tela Stallonea, Shwarchenegera, Lundrina i sličnih. U opšrinoj anketi od nekoliko desetine hiljada žena, samo je dva procenata reklo da nalazi takva tela privlačnim. A opet, osamdesete su započele i sa tim trendom.

Ipak, dekada je imala i AIDS kao najrazorniju bolest.

Savršeno telo/Razoreno telo.

Filmovi su brzo pokupili mentalitet telesne transformacije kao ključnog elementa kinematografije. Dobar je primer „Cat People“ (1982). Strah od seksualne želje i bolesti „transformisao“ je Kinski.

1981. godina je godina „vukodlaka“. „The Howling“ i „American Werewolf in London.“ Isprva se čini da je to jednostavni napredak filma „The Wolf Man“ (1941), ali opet, ovi filmovi su bili fokusirani na transformaciju fizičkog izgleda, na mutaciju mladosti i dobrog izgleda u monstruoznu prirodnost normalnosti.

Paradigma koja je konačno zamenila estetiku „slešera“, nazvana „gubena stvarnost“ (Wes Craven je tako krstio) takođe pokazuje konflikte prirode dekade. U tim filmovima, natprirodni svet snova/košmara koji je stigao sa Ulicom Brestova i „Hellraiserom“ (1987), i tako dalje, poslužio je kao prostor za odlazak i povratak glavnih junaka priče.

Stvarnost bi uplivala pravo u snoviđenja tako da su sa njim ti filmovi signalizirali nelagodnost odnosa sveta u kojem se živilo od noga kakav je svet bio prikazivan.

Još jedna strana konflikta predstavljena je japi načinom života. Možda je „Poltergeist“ (1982) najbolji primer „ako imaš tortu celu da je pojedeš“. A opet, u ovom filmu je ostvaren američki san. Porodica u predgrađu, idealna kalifornijska kuća, kablovski TV, nacionalni prosek dece 2,5 komada, tatica uspešan agent nekretnina... a ipak noću dune po neku (zaostavština iz šezdesetih) i smerno čita Reganovu knjigu. Čak i bazen postavljaju pozadi. Savršen američki san.

Scenario „Poltergeista“ je savršena metafora Reganove dekade i najbolji primer osamdesetih sa Reganovim duhovitim odgovorima na sve. Droge – Samo kaži ne! – Recesija – Smanji porez! – ti odgovori su uvek dobri za posao. Kada god Regan ne bi znao šta da odgovori protivniku ponavljao bi svoju čuvenu – Opet ti sa tim – na šta bi se nacija smejala i uživala u šarmu starijeg čičice.

U „Poltergeistu“ Regan bi rekao – Samo pomeri nadgrobne spomenike. Ne birini ti za duhove! Kaži njima ne! –

Onda je došao video rekord i sve se promenilo!

Filmovi su pravljeni za stotinak hiljada dolara da bi došlo do obrta zarade preko polica video klubova. Nastavci. „Ghoulies“? Seća li se iko toga?

Više nije moralo da se čeka na reprize TV stanica. Police su bile prepune „Friday the 13th“ nastavaka, „Halloween“ nastavaka, „Rocky-a“, „Rambo-a“...

Nije ni čudo bilo da je vrhunski pečat osamdesetih došao sa imenom Stephen-a King-a. Lišen literalnog talenta, sasvim je odgovarao umrtvljenoj čitalačkoj publici osamdesetih svojim stilom uličnog prepričavanja, dok je popularnošću ostavljao lažan utisak značaja sopstvenih dela, jer je američka publika oduvek poistovećivala popularnost sa kvalitetom.

Došlo je i do procvata filmova. Dok je samo u žanru strave i užasa sedamdesetih godina bilo snimljeno 225 naslova, deset godina kasnije imamo preko 400. King jeste bio zadužen za teme i ideje te dekade ali su i nastavci bili rođeni. Razlika između filmova sedamdesetih i osamdesetih ogledala se u kvalitetetu. Gotovo da ne postoji film iz osamdesetih koji je može ravnjati snazi i intezitetu onih iz prethodne dekade.

Problem je nastao kada su psihopate postajale hit među decom od 10 do 13 godina sa lutkicama Fredija Krugera koje su se nalazile u svim sobama mališana te dekade. Dok je cela Amerika znala ko je Fredi Kruger, samo 33 procenata je prepoznala Linkolna na slici. Teško je ostati strašan ako ti je lice tako poznato, što se obilo producentima o glavu. Na kraju je ekspolozija strave i užasa rezultirala recesijom žanra devedesetih godina koji se okrenuo vanzemaljcima i fantastici.

Ali o tome neki drugi put.

Ako hoćete da se podsetite nakon ovoga nečega iz osamdesetih, vokmen na uši, „Thriller“ u njemu, društvo oko sebe, Jason ili Freddy na ekranu, Rubikova kocka na stolu, Koka Kola (sa novim ukusom!) ispred, bez seksa (ni oralni – u tom slučaju možda budete samo osakaćeni), bez droge, bez negativnih misli i eto Vama osamdesetih.

I najvažnije...

Ne brinite, budite sretni.

I budite uplašeni, jer i treba da budete uplašeni.

Podeli:



Preporucujemo

Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...