•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

11.08.2011.

Krajem školske godine bio sam na par dana u poseti prijatelju. Pretposlednjeg školskog dana, zajedno sa njim, krenuli smo njegova žena i ja, da sačekamo njihovu ćerku ispred škole. Stali smo kolima ispred neke ambulante, a škole nigde na vidiku. Ubrzo mi je bilo pojašnjeno da je obično tu i čekaju jer ona ne želi da iko otkrije da roditelji dolaze po nju, i kako oni izgledaju. Završava sedmi razred osnovne škole. I dobro je dete.

Dođe ona, sva sretna, odlična je učenica, i ja je pitam zašto ne dozvoljava roditeljima da je čekaju ispred školskog dvorišta? Njen otac mi očima daje signale preko retrovizora da pustim takva pitanja. Ja ne reagujem na takve signale preko retrovizora i postavim pitanje još jednom, jer nisam dobio odgovor na prvo. Dobijem štur odgovor kako to nije „cool“. Ni jednu njenu drugaricu ne čekaju, što bi onda nju? (A ja odjednom prizovem sliku čitavog kraja opkoljenog kolima mnogobrojnih roditelja koji iz raznih prikrajaka očekaju svoju decu). Kako bi ona, onda, objasnila drugaricama šta njeni roditelji tu traže? „Imam 13 godina, neću da se blamiram.“ Upravo tim rečima je završila odbranu u svoje ime.

Na putu do kuće, pošto je sedela do mene, iskoristio sam priliku, jer nije imala gde da pobegne, da joj ispričam dva, donekle, povezana događaja; jedan kada sam bio samo godinu dana stariji od nje, a drugi kada sam imao trideset i dve godine.

Sa četrnaest godina, odlučio sam da odvedem porodicu, sa sve babom i dedom, u bioskop i častim ih o svom trošku, novcem koji su mi oni dali, filmom „Poltergeist“. Slučajno smo svi u porodici bili ljubitelji fantastike i strave i užasa, računajući i babu i dedu, tako da je „Poltergeist“ bio odličan izbor da se svi skupa zabavimo na jednom mestu. Da su karte koštale, koštale su. Da sam već sutradan dobio sve te pare nazad, dobio sam, ali sam ja, iz svog džepa, ponosito, te večeri, izvukao toliko i toliko dinara, i učinio sebe tako posebnim i dragim u sopstvenim očima, ali sam i pomalo prebledeo kada je došlo do razmene tolikih novčanica i karata.

Sa filmom sam se već dva puta pre toga upoznao. Kada smo se smestili, sala je bila puna drugara koje sam poznavao, što iz kraja, što iz škole. Svi koji su znali moje, uljudno su se javili, koji nisu, pristojno su mene pozdravili i, s’ vremena na vreme, dok se svetlo sale nije pretvorilo u treptaj projekcione kamere, okretali su se i zagledali u večernji skup jedne porodice. Ni jedan od tih pogleda nije imao nikakvo značenje za mene.

Uživali smo u filmu.

Kako smo se bližili kući, znao sam da će ćerka mog prijatelja jedva čekati da iskoči sa sedišta i ode na internet, ubrzao sam priču, vispreno premostivši jaz od sedamnaest godina u priči, prešao sam na film „Terminator“ 3.

Moja baba je veliki ljubitelj Švarcenegera, Sigala i Stalonea. Imala je sedamdeset i sedam godina kada sam joj rekao da ću je voditi u bioskop da gleda treći nastavak „Terminatora“. Zajedno sa njom i njenu ćerku. Od „Poltergeista“, ona nije bila u bioskopu, tako da je to iskustvo za nju bilo potpuno izmešteno iz stvarnosti.

U bioskopskoj sali nisam video toliko poznatih lica kao onda; verovatno su me se svi odrekli nakon što su me primetili sa porodicom na projekciji „Poltergeista“, ali je bilo očito da ne postoji stariji gledalac od moje babe. Nju već jesu zagledali, toliko, da je i samoj ženi postalo nelagodno. Do danas verujem da „Terminatora“ 3 nije videla, barem u bioskopu, starija osoba od moje babe.

Teško se snalazila sa širinom platna, nesnosnom bukom, modernom brzinom. Reče da na televizoru to dođe i prođe za čas, i ne traži ti pažnju, ovde baš moraš da gledaš. Moja majka, prethodno nesretnim slučajem udarivši glavom o ivicu prozora, čitav film je odgledala u nekakvom magnovenju. Više godina kasnije, kada je bio prikazan na nekom od kanala, zapitala se kako ga do sada nije ni jednom odgledala?

Kada sam završio svoje pripovedanje, prijateljeva ćerka je zurila u mene sa zaprepašćenjem; verujem više iz razloga što sam joj se obraćao tokom puta nego zbog samog izbora teme, i pitala me, a što si ti meni sve to sada ispričao? Zato što si mi jako simpatična, odgovorio sam joj, što i jeste bila istina.

Dok smo izlazili iz auta, prilazili dvorištu, zastala je. „Ja ne bih smela da se pojavim sutradan u školi da me neko vidi sa mamom i tatom u bioskopu.“ „A sa babom?“, upitao sam se. Tek je okrenula očima i otrčala dalje.

A evo, meni, i osam godina kasnije, drago što sam ih izveo. I iskreno se nadam da mi baba poživi toliko da Švarceneger uradi makar još koji nastavak da je izvedem i na njega. Naravno, pod uslovom da dotle opstane makar jedan bisokop u gradu.

Oly
Žanr:Kolumna
Podeli:



Preporucujemo

Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...