•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Naučna fantastika

Naučno fantastični film se bavi estetikom uništenja, razjarenim pustošenjem pa je zbog toga omiljeni žanr adolesenata i cele Amerike. A u retkim trenucima, u tim predstavama uništenja, može se pronaći i srž dobrog naučno-fantastičnog filma. Zbog toliko učestalog pojavljivanja čudovišta, ili raketa koje se spuštaju u mali nezanimljiv grad, žanr je dobijao godinama ukus jevtinog.

Tipičan naučnofantastični film ima formu koja je predvidiva koliko i forma vesterna, i prema Susan Zontag, scenario prolazi kroz pet faza.

  1. Prispeće stvari. (Pojavljivanje čudovišta, spuštanje stranog svemirskog broda...) Ovome najčešće svedoči, ili makar naslućuje, samo jedna osoba, naučnik na terenu. Niko, ni susedi, ni kolege neko vreme ne veruje. Junak nije oženjen, ali ima devojku koja mu je naklonjena, doduše, malo nepoverljiva. Postoji i opcija dva u kojoj junak prati nekakvu neobičnu stvar, ili otkriva da je radioaktivna, ili zabada nos u duboke kratere – ukratko, obavlja neku vrstu površnog ispitivanja – upozorava mesne vlasti, vajde nema, niko ne veruje. Ali junak zna. Ako je stvar opipljiva, kuća se temeljno barikadira. Ako je osvajački stranac nevidljivi parazit, onda se poziva doktor ili prijatelj, koji i sam biva ubrzo ubijen, ili „zaposednut“ od stvari.
  2. Potvrđivanje junakovog izveštaja od gomile očevidaca o činu velikog razaranja. (Ako osvajači dolaze sa druge planete slede bezuspešni pokušaj da se sa njima nagodi i da se primoraju na miroljubivi život). Poziva se lokalna policija da reši situaciju, ali biva masakrirana.
  3. U glavnom gradu zemlje se održavaju konferencija naučnika i vojske, a junak drži predavanje uz grafikon, karton ili tablu. Proglašava se opšta uzbuna. Izveštaji o daljim razaranjima stižu. Pristižu inostrani autoriteti u crnim limuzinama. Prekidaju se svi međunarodni sukobi, s obzirom na trenutnu kosmičku uzbunu. Ovom fazom su često obuhvaćene brze montaže vesti na raznim jezicima, konferencijama u UN i brojne konferencije naučnika i vojske. Prave se planovi za uništenje nepirjatelja ali se preko svega jako brzo prelazi.
  4. Dalja zlodela. U jednom trenutku i junakova devojka je izložena smrtnoj opasnosti. Masovni kontranapadi međunarodnih sila, uz veličanstveno prikazivanje raketa i ostalog razvijenog oružja, ali sve bez uspeha. Veliki vojni gubici, najčešće spaljivanjem. Gradovi su ili uništeni ili evakuisani. Ovde su obavezne scene uspaničene gomile koja juriša putem ili preko mosta (koji u zavisnosti od budžeta može i da popusti), a prati je odred policajaca koji, ako je film japanski, nose neuprljane bele rukavice, natrpirodno smireno uzvikuju na sinhronizovanom engleskom: „Povlači se. Nema potrebe za uzbunu!“
  5. Dalje sledi konferencija čiji motiv glasi: „Oni moraju biti ranjivi nečim.“ Junak sve vreme radi na tome u svojoj labaratoriji. Poteže se konačna strategija, u koju je uložena sva nada; vrhunsko oružje – često supersnažno, još neispitano, nuklerano sredstvo – sačinjeno je. Odbrojavanje počinje. Poslednji trzaj čudovišta ili osvajača. Uzajamno čestitanje, a junak i njegova devojka, zagrljeni, obraz uz obraz, pomno snimaju nebesa. „Da li ih vidimo poslednji put?“ Postoji i opcija da se junak sam upusti u borbu, pri čemu slučajno otkriva u čemu je ranjivost stvari pa je uništava, ili nekako uspeva da se izvuče iz grada i da merodavnima objasni kako stvari stoje. Onda dolazi prethodni scenario u kojem, sažetije, primenjuju složenu tehnologiju. Opet čestitke.

Druga verzija sasvim drugačijeg scenarija počinje prizorom junaka - naučnika u laboratoriji, koja se nalazi ili u podrumu, ili u prizemlju njegove ukusno opremljene, ugledne kuće. Svojim eksperimentima nehotice izaziva užasnu metamorfozu neke vrste biljke ili životinje, koje postaju karnivore i koje razaraju. Ili su možda njegovi eksperimenti izazvali povrede na njemu samom (nekada izličeve) ili je sebe „opseo“. Može biti da eksperimentiše radijacijom ili je izgradio mašinu kojom opšti sa bićima na drugim planetama, ili nekakvu mašinu koja ga prebacuje na druga mesta ili u druga vremena.

Tu je i scenario putovanja svemirom na mesec ili neku drugu planetu. Ono što svemirski putnici otkrivaju najčešće je da je strani teren u stanju sudbonosne uzbune, da i njemu samom preti nadplanetarni osvajač, ili da mu se bliži kraj zbog nuklearnog rata. Konačne drame ovog scenarija odigravaju na toj planeti uz moguće probleme s bekstvom sa planete koja je osuđena na propast i gotovo neizvodljivog povratka na Zemlju.

Imamo i scenario otkrića temeljne promene uslova postojanja naše planete, izazvane nuklearnim probama, koje će za samo nekoliko meseci uništiti svekoliki ljudski rod. Na primer, temperatura postaje previsoka ili preniska za održavanje života, ili se Zemlja cepa na dvoje ili biva obmotana smrtonosnim otpadom.

Naučnofantastični film nikada nije u vezi sa naukom. U njima je reč o katastrofi - najstariji predmet umetnosti. Veliki budžet donosi razliku između niskobudžetnih filmova ovog žanra po tome što umesto malog razuđenog gradića od desetak kućica imamo gusto naseljen veliki grad. Postoji raskošan, ali asketski unutrašnji prostor svemirskog broda – našeg ili osvajačkog – ispunjen aerodinamičkim hromiranim uređajima ili brojčanicima i mašinama, čija se složenost vidi bo broju šarenih svetiljki koje trepere i po čudnim zvukovima koje ispuštaju. Postoji i laboratorija natrpana opasnim kutijama i naučnom aparaturom. Postoji umnogome staromodna sala za konferencije, u kojoj naučnici razvijaju grafikone da bi vojsci objasnili očajno stanje stvari.

Primitvna zadovoljstva naučnofantastičnih filmova – primer je prikazivanje urbane katastrofe uvećane do kolosalne razmere – imaju i druge vrste filmova. Vizuelno nema razlike između masovne pustoši kako je predstavljena u starim filmovima strave i užasa i filmovima o čudovištima i onoga što nalazimo u naučnofantastičnim filmovima, osim razmere. Ta katastrofa koju naučnofantastični film nosi sastoji se u privlačnosti fantazije koja se ogleda u oslobađanju ljudi od uobičajenih obaveza. Adut filma je kraj sveta – scene pustošenja Njujorka, Londona, Tokija, Vašingtona,.. kada je njihovo čitavo stanovništvo zbrisano, ceo film može se videti kao jedan novi svet, početak u duhu Robinzona Krusoa.

Druga vrsta zadovoljstva je moralno prihvatljiva fantazija u kojoj se daje odušak surovim ili bar amoralnim osećanjima. Tu se još jednom naučnofantastični film podudara sa filmovima strave i užasa. To je ono neporecivo zadovoljstvo koje osećamo kada gledamo nakaze koje su isključene iz kategorije ljudskog roda. Osećanje nadmoćnosti nad nakazom u sprezi različitih proporcija sa golicljivim strahom i odbojnošću omogućava uzdizanje moralnih skrupula, uživanje u surovosti.

Ali za razliku od filma strave, u naučnofantastičnom filmu nema puno užasa. Ključni je tehnološki pogled. U njima glavnu ulogu igraju stvari, predmeti, mašinerija. Veći opseg etičkih vrednosti otelovljen je dekorom ovih filmova, a ne ljudima, što naučnu fantastiku čini žanrom otuđenja. Stvari, a ne bespomoćni ljudi, mesto su vrednosti zato što njih, a ne ljude, doživljavamo kao izvor moći.

Naučnofantastični film je strogo moralistički. Standardna poruka se odnosi na pravilnu, humanu primenu nauke, nasuprot ludačkoj, opsesivnoj primeni nauke. Budući da su naučnici jasno obeležena vrsta intelektualaca, oni u naučnofantastičnom filmu često podležu živčanosti ili zastranjivanju. Nepristrasna intelektualna radoznalost se retko javlja u formi koja nije karikaturalna, manijakalna demencija koju jedinku odvaja od normalnih ljudskih odnosa. Ova sumnja je najčešće okrenuta naučniku, a ne njegovom radu. Kreativni naučnik može postati žrtva svog otkrića, zbog nezgode ili zbog prekoračenja dozvoljenog. Međutim, ostaje implikacija da drugi ljudi, ne toliko imaginativni – ukratko, tehničari – mogu isto otkriće da sprovedu na bolji i sigurniji način. Najukorenjenije savremeno nepoverenje u intelektualaca prebacuje se, u ovim filmovima, na naučnika kao intelektualca, što više govori o scenaristima i autorima filma, nego li samom o odnosu prema filmu.

Postoji još jedna stvar, posebno u japanskim filmovima, ali ne samo u njima, masovne traume zbog upotrebe nuklearnog naoružanja i mogućnosti budućih nuklearnih ratova. Mnogi naučnofantastični filmovi svedoče o ovoj traumi, i na neki način nastoje da je odagnaju. Slučajno buđenje superrazarajućeg čudovišta koje u zemlji spava još od praistorijskih vremena često je otvorena metafora za Bombu.

U temi naučnofantastike uvek iznova nailazimo na glad za „dobrim ratom“ koji ne postavlja moralne probleme, ne dopušta moralne kvalifikacije. Predstave naučnofantastičnih filmova mogu da zadovolje i najratobornije ljubitelje ratnih filmova, jer velika zadovoljstva ratnim filmovima nepreobražena prelaze u naučnofantastične filmove. Međutim, ratobornost naučnofantastičnog filma je u isto vreme kanalisana u želju za mirom, ili bar mirnom koegzistencijom. Neki naučnik, uglavnom, jezgrovito primećuje činjenicu da je bila potrebna planetarna invazija da bi zaraćeni narodi na Zemlji došli sebi i prekinuli sukobe, i fantazijom ujedinjenih naroda, fantazijom ujedinjenog ratovanja došli do tog mira. Naivna logika naučnofantastičnog filma je da je dovoljna velika katastrofa potrebna da bi se trajno poništilo svekoliko neprijateljstvo i pozvalo na usredsređivanje na zemaljske izvore.

Nauka, tehnologija se prima kao veliki ujedinitelj, otuda naučnofantastični film projektuje fantaziju Utopije. U njemu onostrana stvorenja koja nastoje da „nas“ osvoje nisu „oni“, već „ono“. Planetarni osvajači su najčešće slični duhovima. Njihovi pokreti su najčešće hladni, mehanički, ili otežani, nezgrapni. Sve se, međutim, svodi, na istu stvar. Ako im oblik nije ljudski, oni nastupaju sa apsolutnio pravilnim, nepromenjivim pokretima (nepromenljvim, osim uništenjem). Ako su u ljudskom obliku – odeveni u skafandere... – onda se drže najkruće vojne discipline, ne pokazujući nikakve karakteristike, što je i režim koji žele da uspostave na Zemlji, ako uspeju.

Ubistvom koje će „ono“ počiniti udara na sve, jer to je nepopravljiva forma ubistva, ali ne i na junaka filma. Junak i njegova porodica, iako u smrtnoj opasnosti, uvek uspevaju da izbegnu takvoj sudbini, a osvajači na kraju filma bivaju isterani ili uništeni. Osim u filmu „The Day Mars Invaded Earth“ (1963.), u kojem su posle svih standardnih borbi naučnik - junak, njegova žena i dvoje dece bili „oteti“ od strane osvajača. Sigurno da je to razlog što film nije dobio rimejk, ali može se uskoro očekivati jer sada ovakva tugaljiva formula odgovara sadašnjem nesretnom Holivudu.

Kad je reč o socijalnoj kritici u naučnofantastičnom filmu, ona uopšte ne postoji. Nema kritike stanja našeg društva koje stvara svu tu bezličnost i dehumanizaciju, koje naučnofantastične izmišljotine prebacuju na uticaj tuđinaca. Uz to, ne potvrđuje se ideja o nauci kao socijalnoj delatnosti, povezanoj sa socijalnim i političkim interesima. Nauka je u naučnofantastičnim filmovima naprosto, ili pustolovina (za dobro ili za zlo) ili tehnički odgovor na opasnost.

Naučnofantastični film ne treba kritikovati. Bilo bi to isto kao kritikovati dete predškolskog uzrasta zbog njegove naivnosti. Naučnofantastični film je lišen tananosti, uzorak neadekvatnosti odgovora većine ljudi na neprilagodljive užase koji infikuju njihovu svet. Interes filma, pored velike količine filmskog šarma, koji je neosporan, sastoji se u ovom ukrštanju naivnog, neprestano banalnog, nepojamnog terora i, uglavnom malo vrednog komercijalnog umetničkog proizvoda. Naivna ravan ovih filmova ublažuje osećanje različitosti, nepripadanja onim grubo bliskim, stvarajući apatiju prema stvarnim razaranjima svuda oko nas. Posebna strana je dijalog u većini naučnofantastičnih filmova, koji je monumentalan, ali često dirljivo banalan, što čini žanr čudesnim i neintencionalno smešnim. Opaske kao što su: „Dođi brzo, čudovište je u kadi!“, „Moramo nešto uraditi!“, „Sačekajte, profesore, neko je na telefonu!“, „Ali to je neverovatno!“, „Mislim da znam kako to funkcioniše!“, i stara američka poštapalica „Nadam se da ću uspeti!“, urnebesno su smešne u kontekstu zaglušenog opustošenja. A ipak, ovi filmovi sadrže u sebi i nešto bolno i smrtno ozbiljno.

Ovi filmovi stalno ponavljaju klišee o identitetu, volji, moći, znanju, sreći, američkoj dominaciji, socijalnom konsenzusu, krivnji, odgovornosti, što u najmanju ruku ne može da posluži u našoj sadašnjoj krajnosti. Mora koja se ogleda u različitim registrima u naučnofantastičnom filmu jeste odveć blizu našoj stvarnosti.

Podeli:



Preporucujemo

Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...