•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Savremeni azijski film

Dok su najznačajniji reditelji današnjice proteklih tridesetak godina – Haneke, Leigh, Sokurov, Staho, Zvyagintsev, Tarr, Von Treir, Dumont, braća Dardenne, Muratova, Kossakovsky i Erice – bili mračni i rigorozni, najbolji radovi pridošli iz Azije često su bili senzualniji. U Južnoj Koreji, oduvek je postojala tradicija borilačkih veština i melodrame. 1980-e godine došlo je do pobune protiv režima u Kwabiu, koji jeste bio nasilno ugušen, ali je postao okidač za novi duh u umetnosti. Do 1986-e godine, nezavisni filmski pokret je izbio i njegovi reditelji sarađivali su na dokumentarcu o seoskim radnicima, „Parangsae“/“The Bluebird“. Neki od tih filmskih stvaralaca bili su zakonski gonjeni, ali je sledeći opozicioni film „O Gumenara“/“O Dreamland“ (1989) otišao čak dalje, prikazujući događaje u Kwabiu i to širom univerziteta Južne Koreje.

Sve je išlo u korist sazrevanja koreanskih filmskih stvaralaca i karijere nekih od njih dokazuju kako je do toga došlo. Im Kwon-tack snimao je popularne filmove od 1962-1981, sa filmom Mandala (1981), njegov pristup postao je ozbiljniji. Tako je postao Kurosawa koreanske kinematografije, obraćajući se ljudskim temama produhovljenosti i seksualnosti, ali i šamanizma. Njegov film „Seo-Jae“/“Sopyonje“ (1993) postigao je uspeh širom sveta, a napravio čudo u Južnoj Koreji. Smešten u presudnu deceniju pedesetih godina, nakon tridesetpetogodišnje okupacije od strane Japana, i podelom na Severnu i Južnu Koreju, kao i na predstojeći koreanski rat, prati tri putujuća pevača kroz zemlju neverovatno melanhonične narativne muzike - Pansori. Jedan Pansori pevač, koji je postao čuven sa ovim filmom jeste Cho Seung-Hyun, koji je dominirao još više sjajnim „Chunyangom“ (2000).

Od cenjenog popularnog koreanskog reditelja, čiji je rad postajao sve više artistički ambiciozan, do hongkonškog inovatora, dvadeset i dve godine mlađeg; Wong Kar-wai, rođenog u Kini, koji se preselio u Hong Kongu 1963-e godine, i studirao za grafičkog dizajnera. Otkrivši da su filmovi borilačkih veština braće Shaw previše udaljeni od stvarnosti mladih ljudi u njegovom okruženju, krenuo je sa improvizacijama nenapisanih filmova o lutalicama i egzistencialnim usamljenicima, nekom vrstom likova koji su dominirali francuskom kinematrografijom osamdesetih godina. Zajedno sa snimateljem iz Australije, Christopherom Doylom, koji će postati centralna figura njegovih radova, načinio je neke od najupečatljivijih filmova. „Ai-Fei Zhengchuan“/“Days of being Wild“ (1990) bio je njegov prvi istančan film, prvi film koji je iskoračio iz pečata borilačkih veština. Kao unapređena priča „Rabel without a cause“ (1955), predstavlja centralnu temu gubitka. Doylova fotografija stvorila je trenutke lepote unutar života protagonista, uspomene koje vode neispunjejoj želji. U jednom trenutku junakinja kaže: „Oduvek sam mislila da minuti lete. Ali ponekada se zaustave. Jedno mi je neko rekao, pokazujući na ručni sat, da će me se zbog te minute uvek sećati. Posebno je šarmantno čuti nešto tako. Ali sada kada pogledam na sat kažem sebi da moram da zaboravim na tog čoveka.“

U tome leži Wongova vizija. On i Doyl ponekada postanu toliko opijeni novinama da je često ono što kažu jedva razumljivo, praveći na taj način od filma nešto više od pukog savremenog dela sa atmosferom, ali kada su koherentni, kao u depresivnoj gay priči „Chunguang Zhaxie“/“Happy Together“ (1997), i u zanosnoj heteroseksualnoj priči, „Huayang Nianhua“/“In the mood for Love“ (2000), opis mladih života oduzima dah i slama srce. U oba, latinoamerička muzika predstavlja strast iz nekog drugog sveta. Kao i kod Fassbindera, nada je je skvrčena u toliko ljudskih elemenata u filmu da izbija na kraju u formi usnimljene lepote, dok poput Trauffauta, ponekad zamrzne najsočnije trenutke, što se učini da više povlađuje sebi nego gledaocima.

U susednom Tajvanu, istog godišta poput Wong Kar-Waia, Tsai Ming-Liang očito je bio pod uticajem mračne ljudske vizije Fassbindera. I on je koristio stil neorealizma, u delima koja su obeležavala prazninu koju je video svuda oko sebe, dok je statični pristup nasledio od velikih tajvanskih reditelja prethodnih generacija, poput, Houa Hsiao-Hseina. U svom trećem delu „Aiqing Wansui“/“Vive L’Amour“ (1994), mladić ulazi u apartmant i razgleda ga. 14 minuta kasnije odlazi da sebi prereže vene, ali ne može. Tada devojka sa strancem dolazi i vode ljubav. Mladić se skriva ispod kreveta dok oni to čine i postaje seskualno uzbuđen. Tek nakon dvadeset i trećeg minuta filma prva reč je progovorena. Nakon više od jednog sata otkrivamo da mladić prodaje ostatke kremiranih ljudi. Devojka prodaje stanove i zato ih toliko i vidimo u filmu prazne.

Zatim mladić isprobava njenu haljinu. Svaka prazna scena, svaka sledeća zgrada je deo lagane tajanstvene priče. Ko su ti ljudi? Ko je vlasnik tih stanova? Zašto je mladić suicidan? Na kraju filma, u kadru od šest minuta bez prekida, devojka prilazi klupi i počinje da plače, sunce izlazi, ona pali cigaretu i izgleda kao da će se slomiti svakog časa. To je jedan od najjednostavnijih i najdirljivijih završetaka savremene kinematografije. Tsaievi filmovi nastavili su da budu o stanovima, usamljenosti i seksualnoj dvosmislenosti, i zato se mogu videti kao produžeci Wongovih dela. Razlika je jedino u tome što hongkoški reditelj nikada ne bi snimio ovakav završetak jer je kod njega lepota samo na površini.

Kreativne ambicije svetske kinematografije devedesetih bile su raširene: Šri Lanka i Vijetnam, koje su do tada sporadično proizvodile ambiciozne filmove, počele su da izbacuju izrazite filmske stvaraoce. „Purahanda Kaluwara“/“Death on a full Moon Day“ (1997), snimljen za otprilike 80 hiljada dolara, postao je prvi ozbiljni film Šri Lanke. Predivne kompozicije i kadrova, dosta toga pozajmljenog od Kar-Waia i Tsaia, nije urušio emotivnu umrtvljenost savremenog gradskog života. Umesto toga, reditelj Vithanage, pripoveda nam o obuzdanom seljaku koji odlučuje da iskopa telo skoro preminulog sina, koji je bio ubijen u građanskom ratu Šri Lanke. Otkriva da tela nema. Ili njegov sin nije zaista mrtav, ili film nagoveštava da je njegova smrt postala jedno sa kosmosom.

Neverovatni vijetnamski filmski stvaraoci pojavili su se kasnih četrdesetih godina sa dokumentarcima o revoluciji zemlje 1945-e godine. 1995-e godine. Tran Anh Hung, snimio je čudesan „Xich lo“/“Cyclo“, neku vrstu dorađene priče „Bicycle Thieves“. Priča je o vlasniku rikše koja je ukradena, čiji se život onda okreće kriminalu snimljen sablasnim dostojanstvom.

Negde u ovom periodu i na Tajlandu dolazi do velikog pomaka. Do šezdesetih godina, popularni filmovi Tajnda bili su nemi. Sedamdesetih su snimali jevtine komedije i mjuzikle za domaće tržište. 1997-e godine spali su samo na deset filmova, kada je postalo očito da će kinematografija zemlje presušiti. Tada na scenu stupa kraljevska porodica Thai, koja je oduvek bila zainteresovana za amatersku produkciju. Princ Chatrichalerm Yukol potrošio je tri godine i zapanjujućih 15 miliona dolara na marketnig filma „Suriyothai“ (2000) koji je pričao o kraljici iz 1548-e godine čija je žrtva spasila život kralju. Scena borbe sa slonovima je zapanjujuća i film je pušten širom sveta nakon što je ponovo montiran od strane Francisa Coppole.

Iste godine, dva identična blizanca rađaju se u Hong Kongu, Danny i Oxide Pang, primenjujući utiske koje su pokupili preko filmova Tarantina i John Wooa u sledeću veliku, ako ne i najveću, tradiciju azijske kinematografije poslednjih petanestak godina: Nove Strave i Užasa. Danny je bio naplaćeniji montažer Hong Konga, a Oxide labaratorijski tehničar kada su odlučili da sarađuju na „Krung Thep Antharai“/„Bangkok: Dangerous“ (1999), o gluvonemom ubici. Toliko je produkcija bila visoka da se film završio digitalnom kišom koja je bila u ravni realizma Holivuda. Otvaranje filma prikazuje ubicu iz ugla guštera, to odmah naznačuje da ovi reditelji planiraju nešto drugačije. Nastavak je bio manje kontrolisan i manje odvažan, ali Pangovi tek treba da postignu uspeh braće Coen.

Zanimanje za stravu i užas poslednjih petanestak godina stiže iz Japana. Zemlja je proizvela nekolicinu zanačjnih reditelja osamdesetih godina, ali krajem dekade zapanjujući novi talenat se pojavljuje koji je izbio iz podzemnog eksperimentalnog pozorišta. Shinya Tsukamato. Njegov 67-ominutni „Tetsuo“/“The Iron Man“ (1991) mešao je akciju sa animacijom u vrtoglavoj tematici sličnoj Cronenbergovim filmovima – u kojem su se čovek i mašina spojili i da kao uzrok tome dolazi do seksualne represije koja zbog toga dovodi do destruktivnog nasilja.

Tsukamoto se ludo provodio transformacijama. Isprva, predstavljene su kao predosećaji, briljantno je animirao kasniju sekvencu u kojoj žice izbijaju iz tela poput trnja. Kako transformacija postaje sve grotesknija, čovek postaje sve izolovaniji od stvarnosti, da reditelj koristi 43 sekunde jednog kadra – tehnika Abela Gancea iz „La Roue“ (1923) – kojom predstavlja treptaj raspada njegovog života. To ga vodi u detinjstvo, gde otkrivamo korene uznemirenosti i bes: on i njegov brat posmatrali su kako njihov otac prisiljava da oralno zadovolji cev pištolja.

Jasno je bilo da su njegovi filmovi metafora, poput Godzille iz serijala pedesetih godina koja je bila povezana sa nacionalnim šokom strave i užasa koju je počinila Amerika nad Hirošimom i Nagasaki. Kakvi god uzroci tih uznemirenosti bili, pronašli su svoju ekspresiju još jednom u zastrašujućim filmovima Hideo Nakate i Takashi Miikea.

Nakata je bio fasciniran snenim sekvencama filma „The Exorcist“ (1973). Kombinovanjem tog utiska, sa knjigom Koji Suzuki, „Ringu“, Nakata je snimio film koji važi, ne za jedan, već najjeziviji film svih vremena, ujedno i komercijalno najuspešniji film u istoriji zemlje. Koristeći usporene i sugestivne metode, koje će Pangovi kasnije preuzeti za njihov „The Eye“, Nakata je zamenio pol glavnog protagoniste iz romana kako bi napravio priču o progonjenoj ženi i njenom stradanju. Scene na video kaseti snimljene su tako da gledalac nema osećaja o perspektivi i o lokaciji. Zvuk telefona u filmu sastavljen je o 4 različita zvona jer Nakata nije želeo da zvuk podseća na holivudske telefone. Iako je pozajmio po koju scenu iz američke kinematografije strave i užasa namenjene tinejdžerima, nedostatak hrišćanske ideje o ljudskoj duši, sa scenama mrtvih koji hodaju među nama, načinile su film pečatom azijske kinematografije. Zajedno sa „Dark Water“ (2002) pokazali su svetu koliki je tužna i besmislena američka kinematografija strave i užasa previše oslonjena na duhovnost svake priče.

„Oodishon“/“Audition“ (2000), Takashi Mikea je na brutalniji način pokazao krvoproliće, ali začudo, od mlade žene napravio amblem usamljenosti i besa ispod površine japanskog društva. Kretanje kamere pokazalo je uticaj Ozua, a poput Michael Hanekea, Takashi priprema na užas crnilom i minimaizmom.

Fantastično u japanskoj kinematografiji ne treba uvek i samo poistovećivati sa nasiljem. Anime nikada popularniji nije bio nego sa „Monokoe Hime“ (1997), Hayoa Miyazakia, koji je doživeo neviđenu, a i neočekivanu, internacionalnu slavu. Film je bio remek delo, mitološko iščitvanje ekosistema, metaforična studija gneva kao gluposti. Miyuzaki i Tsukamoto predstavljaju najskrivenije nade i strahove današnje uznemirene filmske kulture.

Podeli:



Preporucujemo

Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...