•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Sveti Georgije ubiva aždahu (2009)

„Sveti Georgije ubiva aždahu“ je srpska ratna melodrama režisera Srđana Dragojevića, a scenario je napisao Dušan Kovačević na osnovu svoje istoimene pozorišne predstave. U glavnim ulogama su Lazar Ristovski, Milutin Milošević i Nataša Janjić. Premijera filma je bila 11. marta 2009. godine.

Sa budžetom od oko 5 miliona €, to je jedan od najskupljih filmova srpske produkcije do sada. Film je bio srpski kandidat za američkog Oskara za najbolji film van enleskog govornog područja za 2009. godinu.

adnja filma smeštena je u razdoblju od 1912. do 1914. godine u jednom srpskom seocetu na priobalju Save nadomak granice sa Austrougarskom, i prati dešavanja vezana za selo i njegove stanovnike, od bitke protiv Turaka u Prvom balkanskom ratu 1912. do izbijanja Prvog svetskog rata 1914. i presudne Cerske bitke.

U selu postoji duboka podela između zdravih vojno sposobnih muškaraca i mnogobrojnih vojnih invalida iz prošlih Balkanskih ratova, i ove dve grupe, iako dele isti prostor, žive umnogome odvojeno jedni od drugih zbog međusobne netrpeljivosti.

U središtu pažnje filma je ljubavni trougao između seoskog žandara Đorđa, njegove žene Katarine i mladog vojnog invalida Gavrila koji je nekada bio u ljubavnoj vezi sa Katarinom pre nego što je u ratu izgubio ruku, a uz ruku donekle i volju za životom. Iako se Katarina u međuvremenu udala za Đorđa, ona i dalje voli Gavrila što povremeno dovodi do konfrontacije između njih dvojice.

Po početku Prvog svetskog rata počinje mobilizacija svih delova Srbije i svi vojno sposobni meštani sela su mobilisani. U selu su ostali samo žene, deca i invalidi koji, kako glasine tvrde, pokušavaju da iskoriste situaciju udvarajući se seoskim ženama. Ove glasine dopiru do mobilisanih seljana na frontu i, da bi sprečili opštu pobunu i njihovo napuštanje borbenih položaja, srpska komanda odlučuje da i invalide pošalje na front i to na prvu borbenu liniju.


Đorđe žandar ima 50 godina. Deceniju ranije (sa četrdeset godina) je imao ženu i dete koji su umrli od tuberkoloze. Lazar Ristovski o svojoj ulozi kaže: “To je jedna od onih uloga kakvu glumci ponekad čekaju ceo život. Ja sam igrao nekoliko takvih uloga u karijeri, tako da je nisam dočekao nespreman. Ono što je u toj ulozi neobično i inspirativno za glumca jeste količina spremnosti na praštanje i na jednu hrišćansku spremnost na žrtvovanje. Taj lik je obeležen jednom posebnom vrstom morala. Sve to lepo zvuči na književnom planu, ali sve to otežava glumčev rad na toj ulozi, jer sve se mora prevesti na praktičan glumački jezik i značenje. Spremnost na praštanje i razumevanje, za ono što nije za praštanje i razumevanje na početku 20. veka u Srbiji. S druge strane, Đorđe je i jedan vestern junak. Ne samo zato što jaše konja i nosi kolt, već zato što u svojoj muci ostaje dosledan u svojim principima. Ne želi da ubije po svaku cenu.”

Gavrilo Vuković ima 25 godina. Nakon gubljenja ruke u Prvom balkanskom ratu primoran je da se bavi švercom. U filmu iz 2009. mu je sinhronizovan glas. Prema rečima reditelja originalni glas ovog glumca bio je jako savremen i moderan i učinilo mu se da će dobiti nov kvalitet ako ga naknadno sinhronizuju. Milutin Milošević o svojoj ulozi kaže: “On je ratnik, koji je nesretnim spletom okolnosti izgubio ruku. Tako sakat, jedino što smisleno vidi jeste smrt. Odustaje od života. S druge strane, ima devojku koju voli, ima ljubav koja mu postaje prepreka da okonča na lak način. Mislim da je iskustvo rada na ovom filmu bilo od velikog značaja za mene. Lik Gavrila je jedan od veoma dobro, neki kažu čak i najlepše, napisanih likova u našoj književnosti. Tokom ovako zahtevnog filma, upoznao sa svim izazovima koji čine realizaciju velikih projekata. ”

Sergej Trifunović je želeo ulogu Gavrila u filmu, međutim, došlo je do „kreativnog razmimoilaženja“ između njega i reditelja Srđana Dragojevića.

Katarina ima 23 godine. Zbog ljubavi odlazi iz grada na selo. Pasija joj je slikanje. Seljaci je smatraju vešticom jer misle da ovce koje slika budu prebačene na umetničko platno, bukvalno.


Đorđe Lidijski, poznatiji kao Sveti Georgije, na brojnim ikonama širom sveta prikazan je kako stoji (ili je na konju) u plemićkoj odeždi, sa kopljem u ruci i ubijenom aždahom pod nogama, simbolom mnogobožačke vere. Prema narodnim predanjima, Sveti Georgije se pojavljuje u zlim i teškim vremenima i najčešće se ukazuje bolesniku, mučeniku ili ranjenom vojniku kome nema spasa. Kada se pojavi, obasjan sunčevim zrakom, to znači da će onaj koji ga ugleda biti spasen.

Bilo je problema oko prevoda naziva na engleski jezik. Prva nezvanična verzija glasila je „Saint George Kills the Dragon“. Za sadašnju verziju, „Saint George Shoots the Dragon“ (u bukvalnom prevodu „Sveti Georgije puca u aždaju“), odgovoran je režiser Srđan Dragojević. Razlog za ovakav prevod nalazi se u jednoj Žojinoj replici u filmu: „Molim te, sveti Đorđe, da upucaš švapski monitor!“.

Film je baziran na poznatoj pozorišnoj predstavi iz 1984. Dušana Kovačevića, koji je takođe napisao i scenario za film. Kovačević tvrdi da je priča zasnovana na istinitom događaju kojeg mu je ispričao njegov deda Cvetko Kovačević, mada nije poznato da je Srbija mobilizovala invalide tokom rata. Kovačevićev deda je kao dečak za vreme Cerske bitke bio angažovan kao volovodac, prevozivši mrtve i ranjene sa ratišta do poljske bolnice smeštene nadomak Šapca. Kovačević o tome kaže: "Priču mi je deda ispričao u nekoliko škrtih rečenica. Rekao je: „A onda su, tako, zbog ljudske pakosti i zlih jezika, mobilisali bogalje iz mačvanskih sela i odveli ih „po kazni“ pravo na Cer. Gurnuli su ih u prve borbene linije, koje su unapred bile žrtvovane. Među tim nesrećnicima bio je i moj brat, sakat u nogu i dobar ko ‘leb. Nije se vratio sa Cera. A nismo ga ni našli, kasnije.
To je bilo sve. U nekoliko rečenica deda mi je ispričao priču nalik na antičku dramu. Tokom naknadnih razgovora, saznao sam šta se još dogodilo… Jednom rečju, ratovi dolaze i odlaze, putuju Srbijom uzduž i popreko, smenjuju se kao godišnja doba. Zato, valjda, samo u Srbiji možete doživeti pet godišnjih doba: proleće, leto, jesen, zimu i rat."

Dramu „Sveti Georgije ubiva aždahu“ Srđan Dragojević je nameravao da pretvori u film još 1998. Zbog nedostatka novca prva dva pokušaja snimanja drame 1998. i 2001. su propala, da bi tek treći pokušaj bio uspešan.

Film je sniman 90 dana u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Bugarskoj (od toga 50 puta noću). Ekipa filma je brojala oko 1.000 članova i potrošeno je 60.000 metara filmske trake. Lokacije snimanja su bili Plovdiv (Bugarska), Omarska (Republika Srpska, Bosna i Hercegovina) i Deliblatska peščara (Srbija). Za potrebe filma u Deliblatskoj peščari je izgrađeno selo koje je ličilo na sela sa početka 20. veka. Scenografiju je uradio Miljen „Kreka“ Kljaković, a u Omarskoj kod Prijedora je napravljena scenografija za snimanje scena Cerske bitke. Ukupni troškovi snimanja su bili oko 4,5 miliona evra. Najveći deo tih sredstava obezbedile su vlade Republike Srbije i Republike Srpske koje su ocenile da je ovo projekat od nacionalnog značaja. Scenarista Dušan Kovačević kaže da su na snimanju u Deliblatskoj peščari uslovi bili veoma teški.

U banjalučkom multipleksu „Kozara“ održan je kasting za statiste na kojem se pojavilo šeststotina dobrovoljaca. Osim u Banjoj Luci, kasting je održan i u Prijedoru na kojem se pojavilo 400 dobrovoljaca. Statisti su glumili u scenama Cerske bitke.

Film je realizovan u produkciji filmske kuće „Sveti Georgije ubiva aždahu“ koja je nastala udruživanjem produkcijskih kuća „Zilion film“ Lazara Ristovskog, „Yodi movie craftsman“ Milka Josifova i Zorana Cvijanovića, „Delirijum film“ Srđana Dragojevića i „Maslačak film“ Biljane Prvanović. Koproducenti filma su „Oskar film“ iz Banjaluke i bugarska kompanija „Kamera“. Film su finansijski podržale vlade Republike Srbije sa 1.500.000 i Republike Srpske sa 750.000 evra, evropski filmski fond „Eurimaž“ sa 400.000 evra, Ministarstvo za kulturu Srbije i Izvršno veće Autonomne Pokrajine Vojvodine.

Disributerska kuća „Cinears“ pripremila je 20 kopija filma za prikazivanje u bioskopima.

Muziku za film komponovao je Aleksandar Ranđelović. Muzika je snimljena u sali Beogradske filharmonije, a izveo ju je orkestar od 50 muzičara, članova Pro Arte Orchestra of Belgrade. Prema rečima kritičara Vladana Petkovića „muzika Aleksandra Ranđelovića je funkcionalna i ne previše napadna, što je za svaku pohvalu kad se radi o ratnom filmu".

Prema nekim medijima ovo je i najskuplji srpski film svih vremena, ali je film Život je čudo sa budžetom od 8.000.000 $ najskuplji. Neka sredstva su donacije vlade Srbije (1,55 miliona €) i Republike Srpske (750.000 €), koji smatraju film od velikog nacionalnog značaja.

Na Radio-Televiziji Srbije će nakon bioskopske premijere filma biti emitovana TV serija Sveti Georgije ubiva aždahu od šest jednočasovnih epizoda, u okviru obeležavanja 90 godina od završetka Prvog svetskog rata.

Premijere filma su bile 11. marta u Beogradu, 12. marta u Banjoj Luci i 13. marta 2009 u Nišu. Na dan premijere u Banjoj Luci održan je i doček ekipe u zgradi vlade Republike Srpske. Nakon dve nedelje prikazivanja u bioskopima u Srbiji, film je gledalo 67.032 gledalaca.

Mnogi kritičari smatraju da je film izneverio očekivanja. Pohvaljena je scenografija Miljena Kljakovića Kreke i fotografija Dušana Joksimovića, ali su gotovo svi zamerili režiseru Dragojeviću na nedovršenosti filma i nedostatku pravih emocija. Prema mišljenju kritičara Dejana Ognjanovića „Propuštena je jedinstvena prilika za zaista veliki, epski, emotivno i idejno nabijen film o tom slabo filmovanom periodu naše [srpske] istorije. Umesto toga, dobili smo tek jedan nemušt, nedorečen, iznenađujuće prosečan film sa previše deklamovanog teksta, a nedovoljno upečatljivih slika i emocija“. Kritičarka Politike Dubravka Lakić iako nešto više blagonaklona prema filmu, priznajući Dragojeviću zanatsku veštinu, rekla je da je film u dramskom smislu zakazao: „Tragično stradanije (ratnih invalida) Dragojević nije umeo, ili nije prepoznao da treba da iskoristi za katarzu. Takva prilika je otišla u nepovrat. A bila bi to najmoćnija scena njegovog visokostilizovanog filma u kojem je, doduše, pokazao široku rediteljsku erudiciju, posežući povremeno i za citatima iz Kopoline 'Apokalipse' (scene šverca brodom preko Save), ili iz filmova Serđa Leonea". Na filmskom vebsajtu IMDb ocenama od 1 do 10 muškarci su u proseku dali 7,1 a žene 8,4 ocene.

Pri izboru srpskog kandidata za nagradu „Oskar“ za najbolji film van engleskog govornog područja, prvobitno je bio izabran film „Tamo i ovde“. Međutim, ovaj film je diskvalifikovan jer se u velikom delu filma priča na engleskom jeziku, pa je za srpskog kandidata izabran „Sveti Georgije ubiva aždahu“.

Srpska napredna stranka Tomislava Nikolića tvrdi da se u ovom filmu „falsifikuje istorija i ugrožava kultura srpskog naroda“. Bratislav Petković, predsednik Odbora za kulturu SNS, osporio je istinitost činjenica iznetih u filmu, ocenivši da je „finansirajući taj film, država podržala stvaranje loše slike o srpskoj istoriji“. Po njegovim rečima: „Mnogo toga u filmu je iskrivljeno. I pored činjenice da postoji umetnička istina, u ovom slučaju nije reč o tome. Problem je što se loša slika o svima nama finansira državnim novcem“. Scenarista Dušan Kovačević odbacio je ove optužbe i izjavio da ga čudi „iznenadna naprednost SNS, koji se setio da posle 25 godina dovodi u pitanje nešto što je sve vreme bilo očigledno“. Kovačević o drami po kojoj je film nastao kaže: „Komad sam napisao pre 27 godina, a 1975. je prvi put igran u Ateljeu 212. Od tada do danas igran je u pozorištima od Banjaluke do Atine, videlo ga je nekoliko miliona ljudi, i niko nikad nije imao nijednu primedbu. Naprotiv, bilo je pokušaja da se zabrani prikazivanje za vreme autonomaša u Vojvodini, jer su im smetale epolete na uniformama srpskih vojnika, a u Makedoniji je zasedalo Sobranje, jer je komad ocenjen kao izrazito nacionalistički.“

Pavle Levi je zamerio ovom filmu to što je za jednu od lokacija za snimanje imao rudnik Omarska nadomak Banja Luke.

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Žanr:drama, istorijski, ratni
Godina:2009
Reziser:Srđan Dragojević
Scenario:Dušan Kovačević
Uloge:Lazar Ristovski, Nataša Janjić, Bora Todorović
Award:1 osvojena
Studio:Camera
Zemlja:Serbia
Jezik:Srpski
Trajanje:120 Minuta
Podeli:



Preporucujemo

Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....