•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Zašto se plašimo filmova strave i užasa ako znamo da su izmišljeni?

Obzirom da dolazi Noć Veštica pričaćemo malo o tome šta nas plaši i zašto je to tako.

Ove nedelje pozabavićemo se odnosom publike i strave i užasa. Ako znamo da ne postoje takve stvari, kao što su čudovišta, mnogi zaključuju da je prilično čudno što smo onda užasnuti njima. Neka je to i paradoks fikcije, ali nas on upravo tera na pitanje kako je moguće da mi reagujemo iskrenom emocijom na nešto zašta znamo da ne postoji. Naravno, sa prihvatanjem fikcije strave i užasa mi nismo samo uvučeni u odnos sa užasavajućim bićima, ma kakva ona bila na filmskom platnu, mi smo takođe u odnosu sa fiktivnim likovima. Da li se mi onda, na primer, indentifikujemo sa tim likovima – da li je naš strah njihov strah od čudovišnog – ili neka sasvim druga reakcija koja nije indentifikacija?

Zato je od suštinskog značaja zašto se neko plaši nečega za šta zna da ne postoji ili je nemoguće?

Na primer, verujemo da možemo umiriti uplašeno dete uverenjem da ne postoje takve stvari kao što su duhovi; veruje se da je najbolji način da se tako uklone sve te sumnje. A opet, publika strave i užasa standardno počinje sa tim uverenjem. Postoji jedna neophodna veza između našeg uverenja i naših emocija. Bez uverenja da postoje somalčani i da umiru od gladi, ne možemo da dođemo do osećanja gneva što je tako. Potrebno je prepoznati pruženu emociju, a onda gde uverenje ne uspe u svome, emocija ne uspe ni da se pojavi.

Može se i reći da mi ne reagujemo emotivno na fikciju i na njene učesnike. Ipak, čini se da reagujemo emotivno na fikciju. Sa druge strane tome se može prići i ovako. Kako to da naše emocije nestanu onog časa kada saznamo da smo slagani povodom neke jezive ili potresne priče, ali reagujemo kada je u pitanju „zvanična“ fikcija? Koja je razlika, u suštini, između izmišljotine i fikcij? U oba slučaja govorimo o izmišljenom. Šta to čini različitom nečiju izmišljotinu od recimo „Zločina i Kazne“, koji izaziva emotivni odgovor čitaoca, ako je istu priču neko mogao da ispriča i izmisli?

Teorija iluzije čini se da je prilagodljivija vizuelnoj fikciji, kao što su film ili pozorišna predstava, a teže izvedena u literalnoj fikciji. Iluzija pripovedanja se najbolje primenjuje u vizuelnom fenomenu. U slučaju strave i užasa ne možemo da budemo sigurni u našem uživanju ako verujemo u njegovu realnost. Ono što čini užitak fikcije je metafora distance. Uz nju i dobrovoljno odlaganje neverice. Stanje čitaoca, na primer, okarakterisano je kao ulazak u neku vrstu tih iluzija, obmana, ili čistog zaborava. Stanja kao što su iluzija ili zaborav zahtevaju pasivnost i manjak samosvesti od strane publike. Ipak, ne može se govoriti ni o zaboravnosti nad činjenicama ako sam istovremeno svestan onoga što sam zaboravio. Ali pojam „dobrovoljnog odlaganja neverice“ pruža više mogućnosti. Čini se da neko svesno deluje na sebe i na svoju svest. Tokom tog odlaganja, čitalac, dok traje napetost neverice, smatra događaje stvarnim. To nam i omogućava da poverujemo da je Biće stvarno, što nam zato i izaziva emotivni odgovor. Čitav proces se svodi pod smernice naših želja; dobrovoljno se odričemo uverenja da Biće ne postoji, dopuštajući našem emotivnom odgovoru da pretpostavi da Biće postoji.

Međutim, to je dobrovoljni čin od strane čitaoca ili gledaoca, ali ako bi neko rekao da je to čin podsvesti, onda se čovek zapita koliko je on dobrovoljni čin (dobrovoljno odlaganje). Čak šta, ako kažemo da se ne sećamo tih postupaka zato što su represivni ili podsvesni, onda se čini da je to čin narušavanja.

Uverenje nije nešto što je pod našom kontrolom. Ne možemo da vodimo naša uverenje. Evo probajte. Recimo ovako. 5+7=3462; a sada pokušajte da poverujete u to. Nemoguće je. Vrlo je moguće reći da je problem ovde leži u tome što znate da je netačno. Ali, sada probajte da poverujete da postoje ljiljani u nekoj drugoj galaksiji – čiju tačnost ili netačnost nikako ne možete da znate. Svakako da možete da zamislite; možete čak i da shvatite. Ali da li možete sebe da naterate da poverujete u to?

Tako da sada dolazimo do odlaganja uverenja. A opet, i pre nego odložimo uverenje mi u osnovi znamo da je nešto netačno ili lažno. Možemo lako da se stavimo u neku situaciju u kojoj možemo da predvidimo da li će naša uverenja da budu narušena. Da bi reagovali ispravno na nešto poput filma strave i užasa – kako bi ostali na sedištu do njegovog kraja a ne zvali za pomoć vojisku ili policiju – moramo da verujemo da smo suočeni sa fiktivnim spektaklom. Ukoliko bi smo odložili naše uverenje da ono što vidimo je fiktivno, a uzimamo ga za ozbiljno, normalno i odgovarajuće zadovoljstvo fikcije postalo bi nemoguće.

Još jedno pitanje se postavlja. Čak i ako sam pod iluzijom prestravljanja, nisam li ja ipak prestravljen? Taj strah onda izgleda samo kao kaobajagi strah. To je pojam da je naš emotivni odnos prema fikciji takođe fiktivan.

Odličan je primer igre oca sa detetom. Otac igra ulogu strašnog čudovišta i juri da pojede dete koje vrišti i skriva se iza svih mogućih stvari kako bi se spaslo, iza stolice, kreveta, u ormanu. Ali svo vreme ono ciči od straha. A ipak zna da je kaobajagi. Ona zna da se otac samo pretvara da je strašno čudovište, kao što je i njena strava samo kaobajagi strava. Svo to saznanje objašnjava zašto se dete ponaša tako a ne kao stvarno prestravljena osoba. Ono se samo pretvara da je prestrašeno.

„Kvazi strah“ je psihološko stanje koje podiže adrenalin i osećaj ili senzaciju ubrzanog adrenalina. Tako da ono što je dete osetilo nije kaobajagi strah, kako se veruje, već kvazi-strah. Vrednost ovakve igre služi pre svega u oktrivanju naših pravih osećanja, da ih prihvatimo i da ih se očistimo, da izbacimo represivna i društveno neprihvatljiva osećanja, ili da sebe pripremimo emotivno za mogućnosti budućih situacija tako što ćemo reagovati na fiktivnu krizu.

Jedan od osnovnih razloga da se sumnja u ideju da je strava i užas izmišljena emocija pre nego je iskrena emocija jeste sledeći. Ukoliko je izmišljena emocija čovek bi pomislio da može svojevoljno da se služi njom. Mogu ja sebi da kažem da neću biti pogođen filmom „Ringu“, mogu da odbijem da poverujem da sam užasnut. Ali mislim da nisam imao opcija dok sam ga gledao jer sam bio pogođen onim što sam video. Činjenica da sam užasnut stravom i da je to izvan moje kontrole, čini moje uverenje izmišljenog sumnjičavim. Jer ako se igram sa nečim u šta ne verujem to je onda zato što sam ja tako odlučio. U ovom slučaju to je nešto više od toga.

Još jedan razlog koji ide u korist iskrenog, straha a ne izmišljenog ili kaobajagi, jeste da nismo ni svesni njega i da se igramo izmišljene igre dok gledamo film strave i užasa. Igra zahteva nameru pretvaranja ali gledaoci strave i užasa nemaju tu nameru.

Strah zahteva verovanje u postojanje onoga koji je ugrožen. Plašiti se za druge je svakodnevna stvar. Plašimo se i za psa koji pretrči put dok kola jure prema njemu. Možemo da se plašimo i za političke zatvorenike u nekoj zemlji, možemo da strahujemo od najavljivanja zemljotresa u Japanu ili cunamija. Ali ako strah oduzmemo od naše sigurnosti, ako se plašimo za druge dok smatramo da smo mi na sigurnom, kako to da se onda istim intezintetom plašimo za izmišljene likove o kojima čitamo ili gledamo?

Tu se vraćamo na izmišljenu priču kojoj ne verujemo za razliku od romana ili filma. Mi priči ne verujemo zato što se osećamo prevarenim kada saznamo da je laž. To u osnovi menja našu emociju i reakciju u razočarenje ili stid. Pošto znamo da je novela varijacija izmišljotine tu ne dolazi do ugrožavanja naših emocija.

Slično je i sa erotskim uzbuđenjem. Mašta je izmišljena ali erekcija kao dokaz mašte nije.

Sledeća je stvar da je naš strah nedosledan sa saznanjem da Čudovište koje gledamo i kojeg se plašimo ne postoji. A opet, plašimo ga se, a ne bežimo od njega. Suština je da je emocija strave iskrena emocija a ne kaobajagi emocija, jer ona stvara u mislima mogućnost nečega užasavajućeg. Možemo da gledamo scenu u kojoj neka pada i propada. Nas ne plaši događaj u kome mi zamišljamo da padamo, već sadržaj naših misli o tom padu. Tako da sadržaj izaziva iskrenu emociju i on je taj koji nas iskreno gane. Iskreni strah stvoren procesom razmišljanja je rezultat pretstavljenog straha fikcije. Mi smo užasnuti idejom te sadržine. Ako nas pojam užasne, onda nas može prestraviti i opis ili prikaz samog sutora.

Ipak, ideja da nas sadržaj nečega plaši zvuči budalasto, a opet, sa druge strane i nije ako ona izaziva iskreni strah i to na najprimitivnijem stupnju. Jednostavno smo tako sačinjeni. Teorija razmišljanja počiva na odnosu raspoznavanja misli i uverenja, a sa druge strane, vezom između razmišljanja i emocija.

Za kraj imamo tri kontradikcije straha:

  1. Iskreno smo ganuti fikcijom.
  2. Znamo da ono što je fikcijom predstavljeno nije istinito.
  3. Samo smo ganuti onim u šta verujemo da je stvarno.

Teorija iluzije poriče drugu kategoriju jer po njoj mi verujemo da smo pod iluzijom da ono što vidimo nije stvarno.

Teorija razmišljanja poriče treću kategoriju. Za nju nije potrebno da budemo dirnuti samo onim za šta verujemo da je stvarno. Možemo biti ganuti bilo čime što zamislimo. U mašti, mi smo ti koji smo kreativni što je osnovni dobrovoljni izvor svih naših sadržaja misli.

Kako određeni psiholozi smatraju da je i glavni odnos filma i gledaoca u indentifikaciji sa likom koji se gleda, u nekoj od sledećih tema objasnićemo da u tome nema nikakve istine. Indentifikacija ne postoji.

Podeli:



Preporucujemo

Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....